SADRŽAJ:

1. Uvod

2. Razvoj Weba 2.0 i komunikacije putem njega

2.1. Klasično izdavaštvo i svrha izdavaštva
2.2. Pojava DTP-a i kućnih računala
2.3. Tehnički preduvjeti za Web izdavaštvo
2.3.1. Pojava Interneta
2.3.2. TCP/IP protokol
2.3.3. Brze veze na Internet
2.4. Karakteristike Interneta kao medija
2.4.1. Komunikacija putem Interneta
2.4.2. Usporedba i razlike u odnosu na klasične medije
2.5. Razvoj Web 1.0 tehnologija
2.5.1. Počeci Weba i njegov razvoj
2.5.2. Glavni standardi i nastavak razvoja
2.5.3. Usporedba sa klasičnim izdavaštvom
2.5.4. Dot.com balon
2.6. Razvoj Web 2.0 tehnologija
2.6.1. Prijelaz sa Weba 1.0 na Web 2.0
2.6.2. Informacijski silosi – Web 1.0
2.6.3. Izvori sadržaja i funkcionalnosti – Web 2.0

3. Tehnologije koje su doprinijele razvoju Weba 2.0

3.1. RIA – Rich Internet Application
3.1.1. Osnovni pojmovi
3.1.2. Flash, AJAX i XML
3.2. SOA – Service Oriented Architectures
3.2.1. Osnovni pojmovi
3.2.2. RSS feed
3.2.3. Web servisi
3.2.4. Mashup
3.3. Social Web
3.3.1. Osnovni pojmovi
3.3.2. Tagging
3.3.3. Wiki
3.3.4. Podcast
3.3.5. Blog
3.3.6. Peer-to-Peer tehnologije

4. Web 2.0

4.1. Osnovne razlike u odnosu na Web 1.0
4.2. Balon 2.0
4.2.1. Nova ulaganja investitora i budućnost

5. Interakcija putem Weba 2.0

5.1. Web stranice
5.1.1. Blogovi
5.1.2. Wiki
5.1.3. Forumi
5.2. Automatizirana interakcija
5.2.1. Ciljano oglašavanje – Google Adsense
5.3. Neki od najpopularnijih Web 2.0 siteova
5.3.1. YouTube
5.3.2. Wikipedia
5.3.3. Digg
5.3.4. del.icio.us
5.3.5. Flickr

6. Društveni aspekt Weba 2.0

6.1. Web demokracija
6.1.1. Decentralizacija autoriteta
6.1.2. Dijeljenje i sloboda korištenja
6.2. Suradnja (collaboration)
6.3. Open source
6.4. Virtualne zajednice
6.5. Social networking

7. Zaključak

8. LITERATURA

9. SAŽETAK

1. Uvod

Web 2.0 je fenomen koji je na Internetu prisutan u zadnjih nekoliko godina, sa počecima negdje oko 2000-te godine pa do danas. Teško je u samo jednoj rečenici definirati što on sve obuhvaća jer mnogi imaju vlastite definicije za taj fenomen i one uključuju razne vrste sadržaja ili interakcije. No ipak, općenito je moguće reći da se takav web orijentira više prema korisniku nego prema izdavaču, osiguravajući decentralizaciju izrade sadržaja, omogućujući veću slobodu i interakciju sa samim medijem od dosadašnjih (danas retroaktivno nazvanih) Web 1.0 tehnologija. Osim što web stranice služe kao skladišta informacija one sada predstavljaju i okupljalište istomišljenika ili samih korisnika proizvoda odnosno tema oko koje se okupljaju te sami grade stranicu u smislenu cjelinu.

Današnji web je dinamičan i sve je manje interesa u zastarjele modele izdavaštva na webu. S puno više slobodnog vremena ljudi ga teže drugačije iskoristiti i umjesto gledanja TV ekrana, puno njih aktivira se putem weba i angažira u pisanju blogova, sudjelovanju u raznim raspravama na forumima, dodavanju sadržaja na stranice putem Wiki sustava, dijeljenju vlastitih slika ili video zapisa, pa čak i izradi vlastitih dinamičnih stranica ili portala. Sve ovo nam je omogućio razvoj Weba 2.0 koji danas praktički svakome tko je zainteresiran za to, omogućuje izradu dinamičnog sadržaja na webu, bez nužnog poznavanja tehnologija koje se nalaze "ispod haube" – koje takav sadržaj omogućuju – kao što su HTML, XHTML, CSS ili JavaScript tehnologije.

Razvoj toga i približavanje takvih naprednih tehnologija običnom, prosječnom korisniku, omogućio je pravu eksploziju weba i sadržaja na njemu čija izrada je sada dostupna praktički svakome.

Ovaj diplomski rad će pobliže objasniti tehnologiju koja leži iza svega toga i koja je to sve omogućila uz osvrt na nove trendove i društveni aspekt ovog pristupa medijima koji obuhvaća i šire područje od same tehnologije – gdje se govori o promjeni načina razmišljanja i navika u ljudi do koje je dovela svojevrsna web demokracija te kako se oni pretvaraju iz pasivnih promatrača u aktivne sudionike u izradi sadržaja samog medija.

^ na vrh ^

2. Razvoj Weba 2.0 i komunikacije putem njega

2.1. Klasično izdavaštvo i svrha izdavaštva

Izdavaštvo vuče svoje korijene još iz pradavnih vremena kada je čovjek osjećao potrebu svoj rad ostaviti zabilježen u pisanom obliku. Tokom razvoja čovjek je predočavao svoje doživljavanje svijeta oko sebe bilježeći ga u obliku slika ili znakova te urezujući ga u zidove stijena ili kamen. Često su to bile slike koje su predstavljale nešto što se događalo u svakodnevnom životu u to vrijeme kao što je recimo, bio lov. Osim toga prenošenje informacija omogućavalo je budućim naraštajima mogućnost učenja i prenošenja znanja što je u konačnici omogućilo i razvoj ljudskog društva uopće. Bez bilježenja informacija ljudska vrsta bi bila osuđena na usmenu predaju znanja i time bi razvoj bio u velikoj mjeri ograničen i usporen – ako bi uopće i bio moguć.

Pojava papirusa je poznata još od drevnog doba kod Egipćana, oko 3000 godina prije nove ere, koji je imao slična svojstva kao današnji papir. On je nakon toga evoluirao u pergament koji su koristili stari Rimljani. No papir u obliku u kojem ga poznajemo danas i koji se proizvodi na način sličan današnjem se smatra jednim od četiri velika izuma Kineza i to se dogodilo otprilike 105. godine nove ere. Taj papir se proizvodio iz drvene pulpe te je omogućio velike izmjene na području izdavaštva jer to je označilo pojavu lako prenosivog, a istovremeno stabilnog i relativno trajnog medija na koji se mogla zabilježiti neka informacija.

Informacija se sada mogla zapisati pomoću tinte no masovno umnožavanje bilo je skoro nemoguće. Prepisivanje je zahtjevalo vještu ruku i mnogo strpljenja i postojala je mogućnost gubitka preciznih informacija radi mogućih grešaka prilikom prepisivanja. Tako je masovno umnožavanje pisanog djela trebalo sačekati neko drugo vrijeme – otprilike 1450. godinu – kada je Johannes Gutenberg izumio metalni slog koji je bio osnova za visoki tisak.

Ovo je izazvalo pravu revoluciju u umnožavanju informacija. Ne samo da se informacija sada mogla prenijeti u mnogo kopija već je i sam proces prijenosa informacije bio daleko precizniji i nije patio od posljedica lošeg rukopisa ili sličnih ljudskih osobina.

Današnji tisak prošao je dalek put od tog doba i same tehnike tiska osim što su napredovale su konačno omogućile ostvarenje čovjekove ideje od pradavnih vremena – da prenese svoje misli i ideje i zabilježi informacije koje će biti lako dostupne i pristupačne nekoj drugoj osobi ili nekom drugom naraštaju. Neke od tih tehnika su relativno novijeg datuma no iz današnje perspektive čini se da je i to tek bio početak za ono što će uslijediti.

2.2. Pojava DTP-a i kućnih računala

DTP odnosno Desktop Publishing je pojava koja je omogućila još veću slobodu u bilježenju i prijenosu informacija. Još jednom ljudski horizonti su se proširili i omogućili mu napredak kakav nije viđen do tada u izdavaštvu i tisku.

Dok je prije tisak bio u rukama većih tvrtki i zahtjevao je izuzetno skupu opremu koja nije bila svakome u dostupnosti, na taj način je i mogućnost prijenosa informacije bila u rukama ljudi koji su imali pristup toj opremi. Naravno, bila je moguća izrada knjiga i časopisa, ali svaki rukopis se morao pretipkavati korištenjem pisaćeg stroja te zatim pretvarati u oblik koji bi bio prihvatljiv za ispis na film odnosno za stvaranje tiskovne forme koja bi konačno omogućila tisak te informacije. Premda daleko napredniji od prvobitnog izdavaštva – cijeli ovaj proces bio je podložan greškama od prepisivanja rukopisa na pisaćem stroju, do grešaka kod prebacivanja tipkanih informacija u oblik pogodan za masovno umnožavanje i tisak.

Računala koja su se koristila u cijelom procesu bila su isuviše primitivna da bi se dogodio bitni napredak na tom području. No stalni razvoj računala i smanjivanje veličine procesora dovelo je do pojave takozvanih mikroprocesora koji su na malenom komadiću silicija mogli izvršiti zadatke i računske operacije za koje su nekada bile potrebne cijele prostorije u koje je bila smještena gomila elektronskih cijevi zajedno sa svim pripadajućim kablovima i ormarima u kojima se sve to nalazilo.

Masovna proizvodnja mikroprocesora dovela je do pojave kućnih računala ali što je puno bitnije za DTP – njihova cijena postala je prihvatljiva širokom krugu. Ljudi su sada imali na raspolaganju relativno veliku procesorsku snagu u relativno malenom kućištu koje je uz sve to imalo i prihvatljivu cijenu.

Prva kućna računala imala su relativno skromne mogućnosti – kao što su bili ZX Spectrum ili Commodore 64 i na njima se upotrebljavao relativno jednostavni software koje su proizvodili pojedinci ili entuzijasti u usporedbi sa današnjim kompleksnim software paketima.

Makar je PC računalo (tadašnji IBM-PC) postojalo duži niz godina – bilo je potrebno određeno vrijeme da njegova cijena padne i istovremeno dobije solidne grafičke mogućnosti koje bi bile dovoljne za DTP. No pojava jednog računala omogućila je revoluciju u tom području.

To računalo zvalo se Apple Macintosh 128k koji se pojavio 1984. godine. Makar nije bio prvo Appleovo računalo, predstavljao je relativno jeftino a opet moćno računalo izvrsnih grafičkih mogućnosti i što je bilo za DTP najbitnije u to doba – prikazom visoke razlučivosti. Monitor je bio monokromatski (mogao je prikazati samo jednu boju) ali za razliku od ostalih kućnih računala Macintosh je raspolagao sa u to vrijeme moćnim procesorom – Motorolinim MC 68000, hard diskom i relativno velikom količinom memorije.

Ovakav koncept je bio upravo ono što je buduće DTP tržište čekalo – i u kratkom vremenskom roku pojavila se prava gomila software paketa koji su imali najrazličitije vrste primjena – od izrade preloma teksta preko obrade vektorske grafike do obrade fotografija. No najvažnije od svega bilo je da se sada tekst mogao zahvaljujući pojavi Macintosha (ali i drugih pristupačnijih računala) obrađivati u domu korisnika.

Tadašnji korisnici Macintosh računala bili su prvenstveno uredništva i grafički studiji koji su računalo koristili za prijelom i pripremu za tisak. No Macintosh nije bio jedino računalo koje se koristilo u te namjene – svojim napretkom PC je postao od nekadašnjeg IBM-PC-a neka vrsta univerzalnog višenamjenskog računala gdje su se oko jedinstvenog koncepta ujedinili mnogi proizvođači, izrađujući razni hardware za njega.

U početku je Macintosh imao izvjesnu prednost radi integracije i pažljivo odabranih komponenti koje su bile smještene u samom računalu dok je kod PC-ja vladao svojevrsni kaos radi nedostataka standarda. No s vremenom, standardi su se polako formirali a PC je korak po korak dobivao sve ono u čemu je Macintosh imao prednost – grafički operativni sustav, brze grafičke kartice visoke rezolucije te miša.

Današnji PC koncept prilično je standardiziran i daleko je odmakao od tog vremena – čak do te mjere da današnji Apple koristi gotovo u potpunosti PC-komponente za izradu svojih Mac sustava. Veliki broj proizvođača opreme i velika konkurencija te masovna proizvodnja učinili su svoje – danas na stolovima kao kućna računala imamo iznimno jake sustave sa moćnim grafičkim karticama, mogućnost trodimenzionalne grafike, velike količine RAM memorije i hard diska. Makar u području DTP-a Macintosh ima i dalje određenu prednost, s vremenom te razlike postaju sve manje i vode do univerzalnog i standardiziranog PC računala koje se praktički samo razlikuje u operativnom sustavu koji ga pogoni.

Sve skupa dovelo je do revolucije u DTP-u koji je danas dostupan svakom kućnom korisniku jer cijena investicije u potrebnu opremu postala je skoro svakome dostupna (u zapadnom dijelu svijeta naravno). Gotovo da nema obitelji koja ne posjeduje barem jedno kućno računalo.

2.3. Tehnički preduvjeti za Web izdavaštvo

2.3.1. Pojava Interneta

Paralelno sa razvojem kućnih računala i njihove masovne dostupnosti razvijao se još jedan koncept koji će se pretvoriti u pravu eksploziju ljudskog znanja i aktivnosti – taj koncept danas nazivamo Internet.

Razvoj Interneta nije nešto što bi mogli definirati kao pojedinačni izum već više kao logični slijed događaja. Pojava računalnih mreža svakako bi bila jedna od početnih točaka koja je omogućila razvoj Interneta. No same računalne mreže su bile korištene u počecima samo za prijenos podataka između računala i to najviše u vojne svrhe ili u svrhe akademske zajednice (odnosno sveučilišta).

Advanced Research Projects Agency – kraće ARPA, kasnije preimenovana u DARPA, agencija je koja se smatra utemeljiteljem današnjeg Interneta. J. C. R. Licklider, koji je bio na čelu ARPA agencije, utemeljio je tri mrežna terminala koje će predstavljati neku vrstu osnove Interneta 1962. godine. Jedan se nalazio u Santa Monici – System Development Corporation, drugi na Sveučilištu u Berkeleyu – Project Genie i treći za projekt Multics SHOPPING koji se nalazio u Massachusetts Institute of Technology (MIT). Svrha tih terminala bila je da se olakša komunikacija između tih centara. Svaki od njih imao je različiti set naredbi za komunikaciju te nije omogućavao istovremenu komunikaciju između svih centara istovremeno radi različitih protokola.

Robert Taylor proširio je Lickliderov koncept međusobne povezanosti dajući inicijativu za izgradnju mreže koja je nazvana ARPAnet. ARPAnet je započeo sa radom 1969. godine i u početku je povezivao Svečilište u Kaliforniji, Los Angeles (UCLA) i Stanford institut, a kasnije su mu se pridružili i Sveučilište u Utahu (UU) i Sveučilište u Kaliforniji, Santa Barbara (UCSB).

Do 1981. godine broj umreženih servera je narastao na 213, a novi serveri priključivali su se svakih dvadesetak dana. Makar je umreženost koja je osnova za komunikaciju sada postojala, nedostajao je standard putem kojega se moglo povezati sve servere u jednu veliku mrežu. Makar su mogli međusobno komunicirati, nedostajao je zajednički protokol.

2.3.2. TCP/IP protokol

Da bi došlo do toga postupno je razvijen protokol danas poznat kao TCP/IP što je skraćenica za Transmission Control Protocol / Internet Protocol.

TCP/IP je standard koji možemo podijeliti na 5 razina:

• Prva i najniža razina je fizička razina – physical layer. Sastoji se od hardwarea koji služi za povezivanje i ostvarivanje mrežnog prometa na fizičkom nivou bilo putem električnih signala, bilo putem nekog drugog fizikalnog principa – takve naprave su modemi, ISDN, fizički nivo Etherneta, kablovi i slično. Njegova svrha je da obavljaju fizičke zahtjeve koje zahtjeva data link razina.
• Druga razina je data link razina. Ona odgovara na mrežne zahtjeve i povezuje ih sa fizičkom opremom koja ostvaruje te zahtjeve. Primjeri ove razine su Ethernet, 802.11 protokol, GPRS protokol i drugi. Ova razina predstavlja protokole koji upravljaju samom opremom.
• Treća razina zove se Internet razina. Sastoji se od IP – IPv4, IPv5, IPv6 protokola, ICMP protokola (ping) i raznih drugih. IP koji je najznačajniji od svih je skraćenica od Internet Protocol i definira način na koji se informacije slažu u manje pakete, takozvane datagrame koji se šalju kroz opremu do drugog računala. IPv4 je u upotrebi danas ali s obzirom na ograničeni broj IP adresa koje on omogućava u dogledno vrijeme biti će zamijenjen  sa IPv6.
• Četvrta razina je transportna razina. Najkorišteniji predstavnici su TCP i UDP. TCP odnosno Transmission Control Protocol predstavlja srž komunikacije putem Interneta. On određuje na koji način će se odvijati protok podataka, osigurava povratnu informaciju ili prijavljuje grešku te zahtjeva ponovni prijenos u slučaju neisporučivanja očekivanog paketa ili njegovog duplikata, kao i razne druge standarde. UDP je pojednostavljena varijanta TCP-a, sa većom brzinom isporuke, namijenjen za manje pakete i bez kontrole isporuke.
• Peta razina je razina aplikacija. Ona uključuje sve moguće aplikacije koje razmjenjuju podatke. Način razmjene podataka može biti standardiziran kao što je to slučaj sa primjerice NNTP, HTTP ili SMTP protokolima koji se koriste za Usenet, web ili odlazni email ili neka koju korisnik sam definira a ne pripada službenim standardima – primjerice BitTorrent protokol.

TCP/IP radi na principu kreiranja malih paketa odnosno datagrama. Pod uvjetom da su računala umrežena i da je mreža funkcionalna, paketi se mogu poslati bez prethodnog uspostavljanja veze između dva specifična računala – paket se automatski usmjerava sa polazišnog računala na odredišno zahvaljujući mrežnoj opremi i karakteristikama samog paketa.

IP adresiranje funkcionira zahvaljujući načinu na koji je sam paket formiran. On se sastoji od headera koji se zove IP header i samog paketa informacija. IP header sadrži informacije kao što su polazišna IP adresa, odredišna IP adresa i ostale kontrolne podatke koje će mrežna oprema iskoristiti za određivanje konačnog odredišta. Sam IP funkcionira na best effort principu, odnosno ne osigurava nikakvu kontrolu greške – ako podatak stigne, stigao je. Tokom prijenosa moguće su greške kao krivi podaci unutar paketa, krivi poredak paketa (paket A stigne nakon paketa B), duplih paketa ili neisporučivanja paketa.

Da bi se osigurala i točnost u prijenosu briga je na protokolu više razine – pomoću protokola kao što su MTU (Maximum Transmission Unit) koji osigurava maksimalnu veličinu IP paketa čime se osigurava određena kontrola i TCP (Transmission Control Protocol) koji se brine o uspostavi veze, prijenosu podataka, prekidu veze i provjeri grešaka kao i zahtjevima za ponovno slanje u slučaju greške.

2.3.3. Brze veze na Internet

TCP/IP između ostalog, unutar svojeg standarda omogućava podjelu mreže na lokalnu (LAN – Local Area Network) i Internet (WAN – Wide Area Network). Da bi WAN mreža funkcionirala potrebno je povezati računala fizičkim vezama – konkretno u ovom primjeru – odgovarajućim kablovima, bežično, optikom itd.

U počecima Interneta 90-tih godina najjednostavnije rješenje za to bilo je upotrijebiti već izgrađenu telefonsku mrežu po kojoj se korištenjem sprave zvane modem (skraćenica od MOdulation-DEModulation) moglo prenijeti podatke. Spajanjem putem modema preko telefonske linije mogla se uspostaviti veza do Internet providera koji bi dalje imao brže veze prema ostatku Interneta putem drugih mrežnih čvorova.

Analogni telefonski modem radi na principu pretvaranja digitalnih podataka sa računala u analogne zvučne signale koji se mogu prenijeti putem telefonske linije kao zvuk. Sa druge strane nalazi se drugi modem koji zvukove ponovo pretvara u digitalne podatke i šalje ih na daljnju obradu. Problem ovog pristupa je da radi relativno loše kvalitete telefonskih linija i frekvencijskog raspona zvuka koji se može poslati kroz njih, takvi modemi imaju nisku brzinu prijenosa podataka. Maksimalne brzine koje su analogni modemi postizali bile su oko 56 kbita/s što je u praksi ekvivalent oko 5,5 kilobytea u sekundi a i do njih se došlo tek tokom vremena. Naravno prvi modemi imali su daleko niže brzine.

U to vrijeme Internet se sastojao od pretežno tekstualnih podataka i te brzine bile su dovoljne. No napretkom Interneta, većom upotrebom HTML koda i slika došlo je do većih zahtjeva za brzinama.

Jedan od slijedećih koraka bio je izbacivanje modulacije i demodulacije odnosno pretvaranje digitalnih podataka u zvuk i nazad i prebacivanje telefonske linije direktno u digitalni način rada. Tim korakom ostvarilo se ubrzanje i došlo je do povećanja raspoloživih brzina digitalnog prijenosa podataka. Jedno od takvih rješenja zove se ISDN.

Postoji nekoliko varijanta ISDN-a ali jedna od češćih implementacija dijelila je telefonsku liniju na dva B kanala i jedan D kanal. Svaki B kanal imao je propusnost od 64 kbita/s a D kanal imao je propusnost od 16 kbita/s. B kanali bili su raspoloživi za prijenos podataka ili glasa dok se D kanal koristio za kontrolu telefonske linije. Na ovaj način omogućila se brzina prijenosa od  128 kbita/s i kvaliteta nije varirala od telefonske linije do telefonske linije, odnosno ukoliko je linija bila dovoljno kvalitetna, tj. imala dovoljno nisku razinu šuma da osigura ISDN vezu, ISDN je radio, inače nije.

ADSL (Asymmetric Digital Subscriber Line)  i DSL (Digital Subscriber Line) bili su jedan od slijedećih koraka u ostvarivanju većih brzina veze. Koristeći šire frenkvencijsko područje od onog koje je bilo potrebno za ostvarivanje telefonske glasovne veze postalo je moguće uvesti veće brzine. Razlika između ADSL-a i DSL-a je u tome što je ADSL asimetrična dok je DSL simetrična veza. Asimetrična znači da je propusnost podataka u downstream načinu (prema korisniku) veća u odnosu na upstream način (od korisnika), računajući sa time da će većina korisnika trebati veću brzinu za skidanje podataka nego za njihovo slanje što je i istina za većinu njih.

Maksimalne brzine su oko 8 Mbita/s (za ADSL) pa sve do 24 Mbita/s (za ADSL2+) i ovise o udaljenosti ADSL modema od telefonske centrale.

Sve veća umreženost i sve veći zahtjevi za propusnošću kao i poplava audio i video sadržaja zahtjevali su veće brzine širokopojasnog povezivanja na Internet. Premda je bakrena parica najčešći način spajanja računala na Internet ona nije i jedina. Konkurentne tehnologije koriste druge umrežene sustave za prijenos digitalnih podataka, a još jedan od kandidata za širokopojasni Internet bila je i kabelska televizija. Zahvaljujući kvalitetnijim, magnetski oklopljenim kablovima sa manje šuma koji su već ionako bili predviđeni za prijenos televizijskog signala koji ima puno veće zahtjeve – prelazak iz analognog u digitalni način rada bio je logični korak. Premda tehnički gledano postoje određene razlike – konkretno slanje podataka odvija se na način da se šalje svim korisnicima kabelske usluge a preuzima ih samo računalo kojemu su podaci namjenjeni za razliku od DSL linije kod kojeg je korisnikovo računalo direktno vezano uz telefonsku centralu i radi čega kabelski prijenos može patiti od padova brzine ukoliko više korisnika istovremeno optereti kabelski sustav – ipak, kabelski sustav omogućavao je daleko veće brzine prijenosa u downloadu koje se penju na 30 Mbita/s ili više uz istovremeni upload od 6 Mbita/s ili više.

Sve ove tehnologije te njihovo masovno korištenje i dolazak u većinu domova imali su za posljedicu da su se na Internetu počeli pojavljivati pravi multimedijalni sadržaji – ne više slike i tekst već audio i video zapisi.

S obzirom na trenutne trendove sa svime ovime će se i nastaviti a neke od tehnologija koje ćemo više viđati u slijedećim godinama (i koje se zapravo već i koriste) su svakako FTTH – Fiber To The Home – koji dovodi optičku nit direktno do korisnika i time osigurava izuzetno velike brzine prijenosa koje ne pate od električnih smetnji kao kod telefonske linije. Osim FTTH, sve veće su brzine i bežičnog pristupa Internetu korištenjem protokola 802.11a, 802.11b, 802.11g i 802.11n, poznatijeg pod nazivom WiFi.

2.4. Karakteristike Interneta kao medija

2.4.1. Komunikacija putem Interneta

Od samog početka Internet je bio medij za komunikaciju sa drugim ljudima. Način na koji se to odvijalo mijenjao se s vremenom ali osnovne značajke ostale su iste i danas. Neke od primjena Interneta u samim počecima bile su:

• E-mail – tekstualna komunikacija po principu jedan na jedan
• IRC (Internet Relay Chat) – komunikacija sa jednom ili više osoba u stvarnom vremenu
• NNTP (Network News Transfer Protocol) – članci koje je moguće komentirati i dodavati, slični forumima samo na globalnoj razini i uz mogućnost dodavanja binarnih datoteka
• Gopher – protokol koji je preteča današnjih web stranica – danas gotovo u potpunosti isčeznuo
• HTTP (Hypertext Transfer Protocol) – komunikacija po principu izdavaštva odnosno protokol za prikaz web stranica
• FTP (File Transfer Protocol) – prijenos datoteka sa udaljenih računala i na njih

Iz ovih primjera vidi se da je od samih početaka Internet predstavljao sredstvo za komunikaciju i da su se tehnologije razvijale upravo sa naglaskom na taj njegov aspekt.

2.4.2. Usporedba i razlike u odnosu na klasične medije

No istovremeno Internet predstavlja i medij, odnosno nositelj informacija koje se mogu distribuirati bilo gdje u svijet gdje postoji veza na Internet.

Danas imamo poplavu multimedijalnih sadržaja koji su se pojavili kao što su audio i video streaming, flash tehnologija za prikaz vektorske grafike i interakciju kao i ostale tehnologije koje su to omogućile. Sve ovo omogućeno je zahvaljujući prisutnosti snažnih osobnih računala u puno domova i postojanje brzih veza na Internet.

Korištenjem audio i video tehnologija, kao i naprednih mogućnosti prikaza web stranica, Internet je postao medij koji objedinjava skoro sve dosadašnje medije kao što su televizija, radio ili novine – i to sve u kombinaciji jedno sa drugim na najrazličitije moguće načine. Sve ovo čini ga sličnim ali i različitim od svih medija do sad. Sličnim po tehnologijama koje se upotrebljavaju – a različitim po načinima distribucije i načinima na koje se navedene tehnologije integriraju.

Neke sličnosti u odnosu na druge medije:

• korištenje audio, video i tekstualno/slikovnih materijala za prikaz informacije slično radiju, televiziji ili novinama
• mogućnost masovne distribucije

Razlike bi bile:

• mogućnost interakcije sa medijem – dodavanje komentara, odgovora, članaka itd.
• jednostavna i jako jeftina distribucija u cijeli svijet
• mogućnost da korisnici medija kreiraju sadržaj na njemu
• decentralizacija autoriteta
• demokracija kod odabira kvalitete sadržaja – na osnovu "mišljenja ljudi" umjesto na osnovu "mišljenja urednika"
• mogućnost komunikacije sa drugim korisnicima, razmjene mišljenja ili preporuka

Naravno, zahvaljujući svojim jedinstvenim karakteristikama Internet će i dalje proširivati svoju raznovrsnost distribucije sadržaja i interakcije korisnika sa tim sadržajem.

2.5. Razvoj Web 1.0 tehnologija

2.5.1. Počeci Weba i njegov razvoj

WWW odnosno World Wide Web je sustav stranica koje su međusobno povezane vezama koje se nazivaju hyperlinkovi te služi za prikaz dokumenata u hypertext formatu na ekranu računala uz distribuciju putem Interneta.

Sami dokumenti mogu se sastojati od teksta, slika odnosno fotografija, audio i video sadržaja i imati mogućnost interakcije.

Zasniva se na HTTP protokolu (HyperText Transport Protocol) i radi na principu da se u adresnu liniju web preglednika upisuje URL (Uniform Resource Locator) koji predstavlja adresu web stranice te se zatim u pozadini putem DNS sustava (Domain Name System) ta adresa povezuje sa jedinstvenom IP adresom određenog servera sa kojim na kraju web preglednik uspostavlja vezu i preuzima dokumente koje taj server sadrži.

Dokumenti mogu dalje biti međusobno povezani sa hyperlink poveznicama koje mogu voditi dalje na druge stranice bilo na istom serveru bilo na nekom drugom, udaljenom serveru. Da bi web server mogao komunicirati sa web preglednikom oni moraju komunicirati putem HTTP protokola. Konačni rezultat je da se bilo kojem korisniku u svijetu prikazuje web stranica koju je autor postavio na web server.

Da bi se osigurao brži protok podataka i manje opterećenje na server, ukoliko se korisnik vraća relativno često na stranicu a stranica je neizmjenjena, web preglednik ima ugrađen međuspremnik (cache) koji može djelomično ili u potpunosti ponovo prikazati stranicu bez učitavanja sa Interneta. Na ovaj način nije potrebno uvijek ispočetka prenositi sve podatke koji opisuju sadržaj stranice već se učitavanje stranica može znatno skratiti.

World Wide Web započinje sa svojim počecima još 1980. godine, u švicarskom CERN-u, organizaciji za nuklearna istraživanja gdje je Tim Berners-Lee započeo sa radom na svojoj ideji tada nazvanoj ENQUIRE. Premda je to bio dosta drugačiji sustav od današnjeg weba i u svojoj osnovi više podsjeća na današnji Wiki, imao je sustav baze podataka, dvosmjerne hyperlinkove i direktno mijenjanje sadržaja na serveru slično CMS (Content Management System) sustavima danas te razne druge osnovne principe koji su vrlo slični današnjem webu.

Kao server, Berners-Lee upotrijebio je NeXTcube računalo koje je postalo time prvi svjetski web server. Do 1990. godine Berners-Lee razvio je do kraja sustav koji je uključivao sve osnovne elemente današnjeg weba – web preglednik, web server i web stranicu. 6. kolovoza 1991. godine Berners-Lee postavio je na Usernet newsgrupu - alt.hypertext opis cijelog sustava koji se i danas može naći na slijedećem URL-u:

http://groups.google.com/group/alt.hypertext/msg/395f282a67a1916c

Taj datum obilježava i službeni početak postojanja World Wide Weba i iz samog dokumenta je vidljivo da Berners-Lee opisuje u potpunosti kostur na kojemu se temelji današnji web – Reader view, odnosno način na koji korisnik vidi informaciju i Information provider view, odnosno kako je ona smještena na serveru.

Razdvajanjem sustava prikaza od sustava posluživanja podataka Berners-Lee riješio je problem nekompatibilnosti sustava koji su bili na taj način povezani i omogućio da različite platforme mogu prikazati web stranicu koju poslužuje server potpuno drugačije arhitekture ili operativnog sustava.

30. travnja 1993. CERN je objavio da će World Wide Web biti slobodan sustav za svakoga bez naknada za korištenje a uskoro je uslijedila prva verzija Mosaic web preglednika – prvog grafičkog web preglednika za operativni sustav Windows.

2.5.2. Glavni standardi i nastavak razvoja

Osnovu današnjeg weba sačinjavaju tri standarda:

• URI (Uniform Resource Identifier), kao referentni sustav za pronalaženje sadržaja na webu – odnosno njegovog adresiranja
• HTTP (HyperText Transfer Protocol), koji određuje način komunikacije web preglednika i servera
• HTML (HyperText Markup Language), koji definira standarde za strukturu i sadržaj hypertextualnih dokumenata

Berners-Lee danas je vođa W3C (World Wide Web Consortium) grupe koji se brine za održavanje ovih postojećih te uvođenje novih web standarda.

Razvoj se nastavio izdavanjem Netscape 1.0 preglednika koji je dodao podršku za još nekoliko standarda kao što su Javascript i Cookies koje su dodatno obogatili sadržaj i mogućnosti weba ali istovremeno i uveli određene sigurnosne probleme, pogotovo one vezane uz zaštitu privatnosti.

Nakon nekoliko godina Netscapeove dominacije Internetom, Microsoft se odlučio uključiti u igru izdajući Internet Explorer i započinjući time takozvani rat web preglednika (browser wars) te se razvoj Internet Explorera nastavio do verzije 6.0 do koje je već gotovo u potpunosti zauzeo tržište kao jedini preglednik Interneta čime je rat web preglednika završio.

No, nakon određenog vremena Mozilla udruga započinje rad na novom pregledniku baziranom na originalnom Netscapeovom pregledniku koji kasnije postaje današnji Firefox. Firefox je iznimno brzo dobio na popularnosti i u trenutku pisanja ovog rada zauzima preko 10% tržišta. To je potaknulo Microsoft na izdavanje nove verzije Internet Explorera koji je u trenutku pisanja ovog rada u verziji 7.0 te se rat preglednika nastavlja.

Osim njih paralelno su razvijani i drugi preglednici za razne druge platforme kao što su Safari za Macintosh platformu, Opera i razni drugi, no njihov udio je znatno manji u odnosu na Internet Explorer i Mozilla Firefox. Što se tiče serverskog softwarea, danas najčešći u upotrebi su Microsoftov IIS (Internet Information Server), te Apache web server. Apache je server otvorenog koda (open source) koji radi na više platformi dok je IIS namijenjen za Windows sustave. Apache se danas koristi na više od 60% web servera u svijetu.

2.5.3. Usporedba sa klasičnim izdavaštvom

Web izdavaštvo razlikuje se u više tehničkih i nekoliko društvenih aspekata od uobičajenog izdavaštva korištenjem papira. Slijedeća tablica ilustrira neke od tih razlika.

    Tablica 1. Usporedba klasičnog i web izdavaštva

2.5.4. Dot.com balon

Naglom eksplozijom web siteova i Interneta došlo je do fenomena koji je kasnije prozvan "dot.com balon". U periodu od 1995. do 2001. godine kada je Internet masovno zaživio za razne Internet tvrtke koje su posjedovale određenu domenu smatralo se da će postati masovno posjećene ili ostvarivati masovne profite samo zahvaljujući fenomenu Interneta i naglom dolasku ljudi na Internet.

Nažalost, većina tih tvrtki nije imala ili je imala prilično nejasan poslovni model. Osim što su bili vlasnici neke popularne com domene ili nekog online businessa to je bilo sve što su imali. U početku je to bilo nejasno i nakon izlaska takvih tvrtki na burzu došlo je do naglog povećavanja cijena njihovih dionica i priljeva kapitala, bez obzira na nepostojanje poslovnog sustava, odnosno do rasta balona.

No takav priljev kapitala nije mogao vječito trajati i nakon što se ustanovilo da iste tvrtke ne donose nikakvu zaradu i da dugoročno ne predstavljaju dobru investiciju, došlo je do još bržeg odljeva kapitala i većina takvih tvrtki propala je doslovce preko noći. To je bilo pucanje dot.com balona i kritični trenutak za Internet. U poslu su preostali samo neki i to isključivo oni koji su imali zaista stvarne proizvode ili poslovne modele koji su davali profit.

Tvrtke koje nisu propale ali su bile na granici egzistencije su morale pronaći pod hitno poslovni model koji bi ostvarivao profit. Jedna od takvih tvrtki bila je Google. 2000. godine postavili su sustav ciljanog oglašavanja koji je nazvan Adwords. Ta, ali i razne druge ideje omogućile su povratak Interneta u velikom stilu.

U vrijeme napuhavanja dot.com balona, osim što se dešavao rast na tržištu burze i manija kupovanja com domena, to je još potaknulo i programere web preglednika da im dodaju razne dodatne mogućnosti – prvenstveno mogućnosti poboljšanog prikaza stranica i mogućnosti interakcije sa webom putem Flash i Javascript tehnologija. Te sve tehnologije bile su razvijene tokom 90-tih i do početka novog stoljeća bile su spremne za nešto novo što je bilo na obzoru.

2.6. Razvoj Web 2.0 tehnologija

2.6.1. Prijelaz sa Weba 1.0 na Web 2.0

Nova smjernica tadašnjeg razvoja weba danas se naziva Web 2.0. Makar World Wide Web nije nikada imao verzije ovakvi nazivi uvedeni su retroaktivno – na osnovu promatranja smjera u kojemu se web razvijao. Web 2.0 predstavlja isti koncept ali drugačiji, upotrebljiviji i baziran na ponešto drugačijim osnovama. S obzirom da se radi ne samo o jednoj nego o cijelom skupu tehnologija i raznih drugih netehnoloških promjena potrebno je opisati što je sačinjavalo Web 1.0 i usporediti ga sa Webom 2.0 da bi se bolje razumjela ta razlika. Sam tvorac pojma Web 2.0 – Tim O'Reilly, nije niti pokušao napraviti definiciju istog već ga je objasnio kroz usporednu tablicu koja objašnjava način razmišljanja u Web 1.0 okružju te u Web 2.0 okružju.

2.6.2. Informacijski silosi – Web 1.0

Web 1.0 iz današnje perspektive je predstavljao statične web stranice. Interakcija nije bila važna u to vrijeme. Bitno je bilo prikazati informaciju i predočiti je čitatelju. Sam autor ili izdavač, brinuo se da obnavlja stranicu u redovitim vremenskim intervalima, dodaje slike i ukoliko se neka informacija promjeni – obnovi stranicu sa svježom informacijom. Stranice su međusobno bile povezane hyperlinkovima koji su vodili na druge stranice ili na pod-stranice unutar nekog web sitea.

Kreiranje ovakvih siteova izvodilo se pomoću programa kao što su Microsoft Frontpage (danas se gotovo više ni ne koristi) ili Macromedia Dreamweaver. Ti programi, ali i razni drugi omogućavali su WYSIWYG princip izrade odnosno What You See Is What You Get – što vidiš to i dobivaš. Tako se tekst mogao kombinirati sa slikama na vizualan način, mogle su se dodavati tablice, poravnavati tekst i izvoditi razne druge operacije. No u svojoj osnovi takvi programi nisu predstavljali ništa više nego tekst procesore slično Microsoft Wordu.

Kada je stranica bila gotova, pojedinačni HTML dokumenti i slike su se postavili na server i od tog trenutka su bili dostupni svakome tko je znao adresu ili je preko nekog linka ili web preglednika došao do te stranice. Ovaj princip se koristi i danas za jednostavnije stranice. S obzirom na to da su stranice nudile samo informacije slično knjigama ili novinama, mogli bi Web 1.0 nazvati informacijskim silosima.

2.6.3. Izvori sadržaja i funkcionalnosti – Web 2.0

Web 2.0 donio je nešto novo – razvojem tehnologija preglednika ali i serverskih tehnologija, došlo se do ideje da se baza podataka na serveru iskoristi kao osnova iz koje će se generirati dinamička stranica čiji konačni izgled više neće biti statičan i uvijek isti, već će se mijenjati u ovisnosti o podacima koji se trenutno nalaze u bazi podataka. Dodamo li tome i mogućnost da se putem web formi moglo i slati podatke na server koji su mogli biti smješteni kao novi podaci u bazu podataka dolazimo polako do onoga u što se web počeo transformirati.

Da bi se odvijao ovakav prijenos podataka bile su zadužene tehnologije serverskog skriptiranja – za to su se brinuli skriptni programski jezici kao što su PHP ili ASP koji su se izvršavali na samom serveru. Oni su povezivali korisnikov unos sa podacima u bazi, generirali određene rezultate i te rezultate predočavali nazad korisniku u obliku već gotove web stranice. Tada je korisnik mogao ako je želio postaviti određeni upit i dobiti iz baze podataka samo podatke koji ga zanimaju. Također, baza je mogla pospremati takve upite i raditi nešto korisno sa njima – kreirati statistiku ili vršiti kontrolu rada web aplikacije. Takav sustav zvao se sustav dinamičkih web stranica.

S vremenom, takve stranice evoluirale su u razne CMS sustave. Općenito gledano CMS tj. Content Management System je sustav u kojem ključne uloge igraju baza podataka, serversko skriptiranje i web preglednik. Korisnik unutar web preglednika unosi sadržaj koji se sprema u bazu podataka i upotrebljava kao novonastali sadržaj za prikaz web stranice, drugim riječima preko posebne stranice korisnik administrira web site, a site ima dva prikaza – onakav kakav vidi korisnik i onakav kakav vidi administrator.

Evolucija CMS sustava dovela je do prave poplave dinamičkih web stranica – blogova, portala, foruma i raznih drugih sustava. A osim što je autor mogao unositi sadržaj, sada su i čitatelji mogli ostavljati komentare doprinoseći time samom sadržaju ili dopunjavajući ga.

Slijedeći korak bilo je sudjelovanje korisnika u zajedničkoj izradi stranice – najbolji primjer za ovakvu vrstu suradnje zove se Wiki. Do prije nekoliko godina nezamisliv sustav gdje korisnici sami uređuju zajednički sadržaj doveo je do nevjerojatno opsežne Wikipedije – online enciklopedije koju uređuju sami korisnici.

    Tablica 2. Prijelaz sa Weba 1.0 na Web 2.0 kako ga definira Tim O'Reilly

Prava interakcija dodatno je uvedena pomoću Flasha i JavaScripta odnosno AJAX tehnologije. Upotrebom navedenih tehnologija bilo je moguće skoro u realnom vremenu komunicirati sa serverom, pogotovo uz bržu, broadband vezu te se aplikacija ponašala kao "prava" aplikacija – sa korisničke strane imala je veliku brzinu odaziva i nije zahtjevala ponovno učitavanje cijele stranice kao kod dinamičkih stranica, već samo njezinog manjeg dijela što je moguće prenijeti sa servera prilično brzo. Istovremeno, aplikacija je imala pristup bazi podataka koje korisnikovo računalo nije moralo u potpunosti sadržavati čime su stvorene prave web aplikacije i koje će se svakako i dalje razvijati u budućnosti.

Današnji Web 2.0 ima značajke pravih aplikacija danas nazvanih Rich Internet Applications - RIA, sa mogućnosti sudjelovanja i kontaktiranja drugih korisnika na jednostavan način i daleko je napredovao u odnosu na nekadašnji statični prikaz web stranica.

^ na vrh ^

3. Tehnologije koje su doprinijele razvoju Weba 2.0

3.1. RIA – Rich Internet Application

3.1.1. Osnovni pojmovi

RIA tehnologija omogućava izradu aplikacija koje djelomično počivaju na korisnikovom računalu, djelomično na web serveru na Internetu i daju prednosti iz oba svijeta.

RIA aplikacija ima ove osnovne značajke:

• Radi unutar web preglednika – i ne zahtjeva nikakvu instalaciju. Otvaranjem stranice software je spreman za rad.
• Može raditi unutar sigurnog sučelja nazvanog sandbox. Ovo osigurava da korisnik ima pristup samo podacima koji ga se tiču dok druge kontrolira sam server.
• Može biti povremeno povezana na Internet – primjerice kod kuće ili u uredu, na putu itd.

U tipičnom primjeru RIA aplikacije – interakcija sa korisnikom, grafičko sučelje i obrada njegovog unosa te njegov prikaz na zaslon računala prepušteni su korisnikovom računalu. Ovo se odvija na toj strani iz razloga jer se na taj način postiže maksimalna brzina odaziva na korisnikove zahtjeve. No da bi aplikacija funkcionirala potrebno je povremeno sa servera povući podatke koji su potrebni za njezin rad. Također, komunikacija sa serverom je potrebna i za snimanje podataka koje je korisnik unio i postavljanja istih u bazu podataka.

Taj dio odrađuje server. On na sebi ima bazu podataka kojom upravlja serverski skriptni jezik kao što su PHP, ASP ili neki drugi. Program na serveru ima pristup bazi koja radi tajnosti niti ne treba u potpunosti biti otvorena korisniku – korisnik može vidjeti samo podatke koji se tiču njega ili na koje ima pravo pristupa.

Dok tradicionalna web aplikacija funkcionira na principu da prikaže dinamičnu web stranicu, zatim očekuje od korisnika neki unos te zatim na osnovu tog unosa ponovo prikazuje ispočetka cijelu stranicu, Rich Internet Application ima određene prednosti:

• Omogućuje bolje iskustvo u radu i više liči na "pravu" aplikaciju
• Brže odgovara na zahtjeve jer se prenose samo male količine podataka umjesto cijele stranice ispočetka
• Opterećenje je bolje izbalansirano između servera i klijenta, omogućujući serveru da poslužuje više klijenata
• Nesinkrona komunikacija – kao u već navedenom primjeru, prenose se samo podaci koji su potrebni u određenom trenutku a ne cijela stranica čime je i količina potrebnog Internet prometa manja
• Efikasnost komunikacije – radi manje količine prometa aplikacija može raditi i sa sporijom vezom na Internet istovremeno omogućavajući bolji osjećaj u radu

Dvije tehnologije koje su najznačajnije za omogućavanje ovakvog načina rada osim serverskog skriptiranja su Flash i AJAX u kombinaciji sa XML-om.

3.1.2. Flash, AJAX i XML

Flash i AJAX tehnologije koriste se da bi omogućile bržu i bolju komunikaciju sa serverom ali istovremeno i pružili ugođaj koji ima prava aplikacija na računalu istovremeno dajući prednost povezanosti na Internet.

Flash je tehnologija čiji tvorac je Macromedia korporacija (kasnije preuzeta od strane Adobe korporacije) i koja se postupno razvijala od običnog prikaza vektorske grafike do naprednih mogućnosti koje omogućuju izradu pravih multimedijalnih aplikacija.

Neke od tehnologija koje su ugrađene u Flash koje su značajne su svakako ActionScript – skriptni programski jezik pomoću kojeg je moguće pratiti pomake miša ili tipkovnice, te na osnovu toga pokretati odgovarajuće vektorske sekvence koje će predstavljati reakciju na te pomake. Primjerice, moguće je kreirati grafički element nalik uobičajenom prozoru unutar aplikacije i uz pomoć ActionScript tehnologije isprogramirati njegovu interakciju sa tipkovnicom ili mišem. No to je tek početak. ActionScript u kombinaciji sa svim drugim mogućnostima Flasha daje mogućnost simulacije kompleksnih aplikacija ili programskih sučelja gdje je praktički nemoguće razlučiti razliku između uobičajene Windows ili MacOS aplikacije ili Flash objekta.

Zahvaljujući izvrsnim multimedijalnim mogućnostima Flasha – prikazu slika i animacija, reprodukciji zvukova te mogućnosti programiranja interakcije istih sa korisnikom, Flash je brzo postao popularna platforma za izradu raznih atraktivno animiranih web siteova, web igara, a s vremenom i RIA web aplikacija.

No da bi se Flash povezao sa web serverom ključna je bila podrška za XML tehnologiju. Ova tehnologija omogućila je unutar Flasha komunikaciju podataka sa serverom po principu "na zahtjev" čime se znatno smanjila količina podataka koju je potrebno prenijeti na server ili sa servera i istovremeno je omogućena velika brzina odaziva aplikacije. Ovakva tehnika upotrebe Flasha zove se Asynchronous Flash and XML (slično AJAX tehnologiji). Tehnika radi na principu da se serveru šalje i od njega se prima na zahtjev manja ili veća količina XML datoteka. XML datoteke sadrže varijable potrebne za rad aplikacije ili bilo kakve druge podatke. One se obrađuju unutar ActionScript programa te se koriste za prikaz podataka ili interakciju korisnika sa podacima na serveru.

XML sam po sebi ne predstavlja ništa drugo nego način formatiranja podataka. Kada se koristi XML to ne znači da podaci trebaju biti precizno određeni. Naprotiv, podaci su u potpunosti proizvoljni i ovise samo o željama i potrebama korisnika – tj. programera u ovom slučaju. Ono što jest definirano u standardu i što je jedino bitno za XML jest da je dokument pravilno formiran (well formed). Podaci u XML-u se bilježe vrlo slično načinu na koji radi HTML – pomoću tagova koji mogu dodatno imati svoja svojstva. Neka od tih pravila definiraju da početni tag ne smije ostati otvoren, odnosno bez završnog taga (koji se zove isto kao i početni samo započinje sa kosom crtom), tagovi se smiju gnijezditi jedan unutar drugoga ali ne i cik-cak i slična pravila.

AJAX je skraćenica od Asynchronous JavaScript and XML što u osnovi znači da koristi JavaScript kao programski jezik unutar web preglednika, i asinkronu komunikaciju sa serverom u XML formatu. Slično kao i kod Flasha, JavaScript omogućuje kontrolu raznih elemenata korisnikovog web preglednika i time daje mogućnost interakcije sa korisnikom. Makar mu multimedijalne mogućnosti nisu toliko napredne kao kod Flasha, za potrebe RIA web aplikacija pa čak i neke multimedijalne potrebe, JavaScript je više nego dovoljan. Ključni element koji mu omogućuje da se upotrijebi za preuzimanje XML podataka sa servera je XMLHttpRequest (XHR) API funkcija koja omogućuje upravo to. Google je prvi prepoznao naprednu mogućnost te funkcije za komunikaciju sa svojim serverima, a nakon njih, tehnologija je masovno zaživjela i danas imamo najraznovrsnije primjene AJAX tehnologije za izradu web aplikacija a samo neki od primjera su Google Suggest (http://www.google.com/webhp?complete=1) koji sam predlaže tražene pojmove ili TaDaList (http://www.tadalist.com/) – online lista osobnih dnevnih zadataka.

3.2. SOA – Service Oriented Architectures

3.2.1. Osnovni pojmovi

Makar nema jako precizne definicije za SOA – ova arhitektura se bazira na principu da klijent i server razmjenjuju podatke prema nekom strogo poštivanom standardu neovisno o sustavu koji ih pokreće. Neki od principa na kojima se SOA zasniva su:

• Ponovno korištenje koda
• Modularnost
• Rastavljanje u sitnije komponente koje se mogu ponovo koristiti
• Uzajamna podrška za standarde
• Identifikacija i kategorizacija usluga sa poslužitelja

Općenito - SOA arhitektura sadrži dva odvojena sustava, gdje svaki čini svoju cjelinu a međusobno su samo svjesni jedni drugoga i povezani su putem određenog standarda. Primjer ovakve komunikacije može biti web servis gdje se serverska strana zasniva na programskom jeziku kojeg klijent nije svjestan niti ga treba biti svjestan, a klijentska strana na nekoj drugoj platformi. Njihova komunikacija odvija se putem određenog standarda i oni osim dobre podške za zajednički standard ne moraju biti svjesni arhitekture onoga sa druge strane već samo moraju biti svjesni vlastite komunikacije i postojanja druge strane.

Svaki od takvih servisa zadržava svoju vlastitu autonomiju i može u potpunosti funkcionirati bez drugoga, no tek komunikacijom se ostvaruje maksimalni učinak.

S obzirom na puno širu upotrebu SOA arhitekture i izvan koncepta Weba 2.0, ovdje je potrebno samo naglasiti da Web 2.0 pokazuje određene značajke SOA arhitekture - kod koje se jedna strana sastoji od web preglednika a druga od web servera. Osim web preglednika tu može ulogu igrati i neka druga vrsta softwarea kao što je RSS preglednik jer i on isto pokazuje karakteristike SOA arhitekture kada se poveže sa serverom.

3.2.2. RSS feed

RSS je skraćenica od Really Simple Syndication. On je u vrlo uskoj vezi sa nekoliko tehnologija. To su XML, SOA arhitektura i prikaz web stranica.

Za RSS je potreban RSS preglednik a neki web preglednici i email preglednici ga uključuju u sebe kao funkciju s obzirom na relativnu jednostavnost RSS-a.

RSS radi na slijedeći način – prvo što je potrebno je web server koji na sebi sadrži određene web stranice. One se generiraju iz baze podataka. Primjer neke stranice mogla bi biti stranica sa vijestima iz svijeta. Svaki dan tu se nalaze druge vijesti. U slučaju kada bi se takve vijesti osvježavale samo povremeno i ne bi bilo RSS-a, posjetitelj takve stranice morao bi ponovo posjetiti stranicu da provjeri da li ima novijih vijesti.

Zahvaljujući RSS-u, server može generirati na određenoj adresi (URL-u) sažetak vijesti ili kojeg već dinamičnog sadržaja je potrebno u XML formatu. Kako XML ima definirano samo formatiranje dokumenta ali ne i njegov sadržaj, formatiranje se izvodi prema RSS specifikaciji. Ovisno o verziji RSS-a ta specifikacija ima određene razlike.

Najčešći sadržaj RSS feeda je naslov, datum, kraći i duži opis te adresa punog teksta. Uz odgovarajući preglednik i poznavanje adrese RSS feeda tj. URL-a, korisnik sada može umjesto posjeta stranici i provjeravanja novosti taj posao prepustiti RSS pregledniku. On će se pobrinuti da posjeti odgovarajući URL, provjeri nove XML zapise, usporedi ih sa onima koji postoje unutar njega samoga i zaključi da li ima ili nema novosti.

Ukoliko novosti ima – RSS preglednik će nove zapise prikazati korisniku te on može na osnovu naslova već zaključiti da li želi pročitati duži opis ili posjetiti stranicu sa potpunim opisom vijesti.

Ovo je samo jednostavan primjer kako se RSS može koristiti. Jedna od njegovih velikih prednosti je da je sada moguće pratiti novosti sa više web siteova bez posjećivanja istih sa samo jednog centralnog mjesta (RSS preglednika) koji će nove informacije prezentirati na pregledan način. Ukoliko je neka informacija takva da je korisnik želi detaljnije proučiti postoji mogućnost otvaranja te stranice u web pregledniku.

Osim za novosti ovakav sustav moguće je upotrijebiti za pregledavanje novih komentara, novih postova na forumima, izmjena pojedinačnih stranica i cijeli drugi niz raznovrsnih primjena.

U kontekstu Weba 2.0, RSS predstavlja samo još jednu od cijelog niza tehnologija koje su vezane uz praćenje sadržaja, a kakav sadržaj sam server generira nije toliko bitno i ovisi o željama korisnika.

3.2.3. Web servisi

U svojoj osnovi web servisi su ništa drugo nego određene usluge koje web siteovi nude koje se mogu primjenjivati ili na drugim web siteovima ili u klijentskim aplikacijama. Sa tehničke točke gledišta, to može predstavljati neku vrstu API-ja (Application Programming Interface) pomoću kojeg je moguće pristupiti određenoj web aplikaciji koja će na osnovu poziva pružiti traženu uslugu.

Takvo ponašanje najbolje je ilustrirati na primjeru.

Na stranici http://code.google.com/ moguće je pronaći razne primjere web servisa koje Google nudi. Primjeri takvih su recimo Search API koji nudi mogućnost pretraživanja Interneta korištenjem Googlea kao servisa ali ne iz web preglednika nego iz neke drugačije aplikacije. Recimo da želimo napraviti aplikaciju koja analizira određene ključne riječi i rangira ih po popularnosti, a koristi Googleov web servis za dobivanje rezultata popularnosti. Takva aplikacija bi poslala upit Googleovom web servisu da iz svoje baze podataka izvuče tražene riječi te bi servis kao rezultat vratio popularnost takvih riječi. Aplikacija tada može posložiti riječi prema popularnosti ili napraviti nekakvu drugačiju analizu.

Drugačiji primjer web servisa mogla bi biti vremenska prognoza gdje putem API-ja jedan web site preuzima podatke sa drugoga i prikazuje unutar svojeg vlastitog sučelja kao da je direktno njegov sadržaj.

U tome svemu ključnu ulogu imaju:

• Web servis
• Sučelje prema web servisu (API) i standardi za komunikaciju
• Klijentska aplikacija

Primjera web servisa ima dosta a aplikacije mogu preuzimati najrazličitije vrste podataka sa web siteova.

3.2.4. Mashup

Mashup je zajednički naziv za hibridnu vrstu aplikacija na webu čiji je zadatak da kombiniraju podatke sa raznih izvora i predstavljaju ih u obliku nove informacije koja kombinira preuzete i prezentira ih u nekom novom obliku.

Do prije samo par godina, jedini način da se preuzmu podaci sa druge web stranice bio je screen scraping – tehnika analiziranja i čupanja sadržaja sa neke druge stranice na način da se simulira web preglednik i učita se stranica, a zatim se kompleksnim analizama (parsiranjem) sa nje preuzima sadržaj i smješta na vlastitu stranicu.

Danas, zahvaljujući širokoj upotrebi XML-a ovakva tehnika je često nepotrebna. Ukoliko ciljna stranica nudi web servis preuzimanja sadržaja, mashup aplikacija može na osnovu XML podataka koji se nalaze u točno definiranom formatu preuzeti cijeli sadržaj i zatim ga precizno formatirati u vlastiti ispis. Kod takve aplikacije, sve što je potrebno je dodati listu RSS feed adresa na predviđeno mjesto i ona će preuzimati podatke sa odredišnih siteova i formatirati ih za ispis u bilo kojem obliku koji je potreban.

3.3. Social Web

3.3.1. Osnovni pojmovi

Social Web je otvorena mreža u kojoj se podaci dijele slično WWW-u ali sa tom razlikom da umjesto linkova na dokumente Social Web će povezivati ljude, razne organizacije ili koncepte. Način na koji će se to odvijati je takav da će prvo se trebati uspostaviti određena treća stranka u koju obje strane imaju povjerenje i koja će služiti kao okupljalište za istomišljenike. Ona će se brinuti za čuvanje povjerljivih podataka ali istovremeno će spajati ljude dajući im nivo privatnosti koji oni sami žele odati.

U kontekstu Weba 2.0 takvu mrežu predstavlja centralno okupljalište – web site koji na sebi obično ima sustav autorizacije i osobnih profila. Svaki korisnik može se prijaviti i dodati odgovarajući nivo osobnih podataka koje želi podijeliti sa drugima. Tada putem raznih drugih tehnologija koje se nalaze na takvom web siteu može stupiti u kontakt sa drugim korisnicima i sa njim podijeliti svoje interese ili ideje.

Ovisno o kakvom se tipu mreže radi tip podataka kao i njegova primjena će se razlikovati ali osnovni princip će biti uvijek isti.

Ovo se može usporediti sa offline svijetom – konkretno na primjeru novca i banaka. Novac i osobni računi u banci predstavljaju povjerljive podatke korisnika. Zahvaljujući trećoj stranki u koju oba korisnika imaju povjerenje, banci u ovom slučaju – korisnici mogu međusobno slati ili primati uplate i isplate. Slično ovome na Internetu postoje takozvani i-brokeri, osobe, web siteovi ili slična okupljališta čiji je zadatak da spajaju dvije ili više osoba u jednu cjelinu istovremeno ponašajući se kao banka – tj. treća stranka kojoj korisnici vjeruju.

Vezano uz social web, razvijeno je nekoliko pod-tehnologija koje omogućuju lakše snalaženje i raznovrsnu primjenu takvih web siteova.

3.3.2. Tagging

Tagiranje je tehnika koja se upotrebljava za lakše pronalaženje i kategorizaciju sadržaja. Kod nekadašnjeg sustava grupiranja podataka pomoću obične kategorizacije u grupe te zatim u podgrupe unutar istih grupa korisnik je morao dobro poznavati način na koji su grupe raspoređene i što bi mogao pronaći u pojedinoj kategoriji ukoliko je tražio neku specifičnu informaciju ili proizvod.

Tagiranje olakšava cijeli ovaj proces. Osnovna ideja je da se svakom proizvodu, uslugi ili tipu podataka dodijeli određeni tag – ključna riječ koju korisnik sam odabire na osnovu predmeta ili informacije koju prezentira. Dobar odabir taga znači da će puno ljudi doći do tražene informacije. No tu stvar ne završava – s obzirom da neke stvari mogu biti opisane sa više pojmova moguće im je dodijeliti i više od jednog taga čime će se olakšati pronalaženje istog.

Ukoliko kao primjer uzmemo web site koji se bavi opisivanjem tehničkih novosti i ukoliko neki korisnik traži podatke o novom iPodu, on ga može tražiti koristeći ključne riječi kao "ipod", no može odlučiti i utipkati "mp3 player" ili "mobile player". Dobro tagiran proizvod naći će se tako među prvim rezultatima traženja.

Osim toga, lista tagova je dinamična i cijelo vrijeme se razvrstava prema popularnosti. Tako određeni tagovi mogu s vremenom postati popularniji nego neki drugi – a čest način prikaza takvih tagova je povećavanjem fonta koji se koristi za prikaz na način da će popularniji tagovi biti prikazani većim fontom.

Također, tagiranje je veliki korak prema novoj vrsti weba – semantičkom webu, kod kojeg sama kategorizacija sadržaja nije samo prepuštena ljudima već dodavanjem odgovarajućih tagova postaje i razumljivija strojevima jer oni sada mogu na osnovu tagova odrediti koji tip informacije se nalazi iza nje – ako na primjer, imamo nekakvu video datoteku koja prikazuje neku specifičnu informaciju, da bi bila razumljiva računalu i omogućila brže pretraživanje, prvo je potrebno da je čovjek pregleda i označi sa određenim tagovima. Sada, kada video datoteka ima asocirane određene tagove uz sebe, moguće je pridružiti te tagove ključnim riječima koje se utipkavaju na web tražilicu i prikazati preciznije rezultate traženja drugom korisniku.

Idealno, računalo bi moralo samo prepoznavati o kakvoj vrsti podataka se radi no to će u ovoj fazi još sačekati malo razvoj weba i neku vrstu umjetne inteligencije – a do tada, tagiranje je dobar iskorak u tom smjeru.

S obzirom na sve navedene karakteristike, tagiranje se usko asocira sa pojmom Weba 2.0.

3.3.3. Wiki

Wiki je iznimno zanimljiv koncept. Ne samo radi tehničke izvedbe, već i radi principa na kojemu se zasniva. Naime, radi se o otvorenom sustavu prikaza web stranica kod kojeg je svakom pojedincu dozvoljeno u potpunosti izmjeniti sadržaj stranice i to anonimno. Ovo odmah u samom početku nameće pitanje kvalitete sadržaja i cilja na prirodnu dobrotu ljudi no unatoč početnim dvojbama, kao i jednostavnim mogućnostima zlouporabe, sustav funkcionira zapanjujuće dobro. Možda upravo iz razloga što je zlouporaba prejednostavna i ne predstavlja izazov. Makar se ne može reći da je nema u potpunosti, ipak su takvi slučajevi izolirani i mogu biti gotovo zanemareni.

Tehnički gledano, radi se o bazi podataka koja ima takve karakteristike da je moguće iz nje prikazati web stranice, vršiti pretraživanje i kategorizaciju sadržaja, kao i pratiti izmjene. Za izmjene je dovoljan web preglednik i veza na Internet.

Da bi se izmjene na stranici izvršile, potrebno je ili kreirati novu stranicu ili izmjeniti već postojeću. Da bi se to napravilo, potrebno je do neke mjere poznavati wiki sintaksu. Wiki ne koristi uobičajenu HTML sintaksu, već svoju vlastitu, te je potrebno poznavati istu tokom unošenja. Nakon što smo unijeli tekst i odredili formatiranje, wiki će se pobrinuti da tokom prikaza te stranice se odgovarajuća wiki sintaksa pretvori u HTML pogodan za prikaz u web pregledniku.

Svaka izmjena je vidljiva trenutno, odmah nakon unošenja, a na izradi istog članka može sudjelovati jedan ili mnoštvo autora. Ovaj način unosa izmjena naziva se suradnja (collaboration) i predstavlja još jedan od značajnih pojmova Weba 2.0.

Wiki je obično baziran na jednom web serveru na kojemu se nalaze sve izmjene no moguće ga je i raspodjeliti na više računala – korištenjem Peer-to-Peer sustava u kojem radi raspodjele mrežnih resursa i sigurnosti se podaci nalaze na jednom ili na više računala istovremeno.

3.3.4. Podcast

Podcast ili podcasting je tehnika distribucije audio sadržaja namjenjenog sviranju putem mp3 svirača kao što je iPod ili slušanju na računalu. Sama riječ je izvedenica od iPod i Broadcast, spojenih u jednu riječ. Distribucija se odvija korištenjem weba i RSS tehnologije. Podcast je posebna vrsta webcasta (webcast je slanje videa ili audia uživo putem Interneta, dakle neka vrsta emitiranja – otuda i sličan naziv kao broadcast). Autor podcasta je podcaster. Obično se radi o nekom popularnom kompresiranom audio formatu kao što je MP3, QuickTime, WMA ili neki drugi. Prijavom na RSS feed adresu podcasta, posjetitelj može saznati kad je novi podcast dostupan za skidanje i skinuti ga.

Datoteke koje se distribuiraju putem podcasta su raznolike. U početku se radilo uglavnom o svojevrsnoj alternativi radio emisija koje su emitirali individualci, no s vremenom putem podcasta su počele se slati najrazličitije datoteke kao što su razne audio škole odnosno edukacija, zabavni program, novosti, glazba, zdravlje i razne druge primjene.

Osim upotrebe servera, moguće je koristiti i Peer-to-Peer tehnologiju prijenosa podataka te u tom slučaju RSS feed pokazuje na BitTorrent tracker datoteku pomoću koje se prijenos može omogućiti sa BitTorrent mreže čime se štede kapaciteti web servera, a istovremeno ona ne mora nužno biti javno dostupna na BitTorrent mreži, odnosno tracker može biti privatni. Kako je tracker datoteka nužna za identifikaciju datoteke, bez nje skidanje nije moguće.

3.3.5. Blog

Još samo do prije nekoliko godina osobne web stranice bile su pravi hit. No negdje sredinom 90-tih na raspolaganju je bila tehnologija koja je omogućila izradu tadašnjih online dnevnika, kasnije preimenovanih i web logove. Sam naziv blog nastao je kada je Peter Merholz u šali napisao "we blog" (mi blogamo) umjesto "weblog" (web dnevnik). Sam naziv toliko je brzo postao popularan da je danas riječ blog asocijacija za online dnevnik i koristi se kao jezična imenica.

Kroz sve veću dostupnost softwarea za bloganje i pojavu servisa kao što je blogger.com blogovi su postajali sve popularniji – u svibnju 2007, blog tražilica Technorati je indeksirala preko 71 milijun blogova. Ono što su osobne web stranice predstavljale nekada, blogovi predstavljaju danas.

Većina njih je tekstualna a postoje i drugačije varijante kao što su photoblog (fotografije), vlog (video), music ili podcasting blogovi.

Blog se sastoji od Web 2.0 aplikacije koja sadrži klijentski i serverski dio. Serverski dio se brine za bazu podataka i unos dnevnih zapisa u bazu te za njihov prikaz čitateljima. Klijentski dio komunicira sa serverom i omogućuje unos zapisa putem sučelja bloga. Najpoznatiji software za bloganje je Wordpress a najpoznatiji servis Blogger.com, sada u vlasništvu Googlea. Osim njih postoji cijeli niz programa kao i servisa za istu namjenu. Hrvatski najpoznatiji blogerski servis je blog.hr.

Nakon što je autor napisao post, moguće ga je poslati na server i zatim odrediti kada će biti objavljen ili objaviti ga trenutno. Čitatelji mogu pročitati post i ukoliko im se čini zanimljivim i napisati svoj vlastiti komentar. Ukoliko su komentari uključeni oni će se prikazati na dnu bloga ispod posta.

Sami postovi su vrlo često prikazani jedan ispod drugog, poredani prema datumu, a ponekad su i kategorizirani prema sadržaju u razne kategorije.

Ono što blogove čini zanimljivima je da su blogeri obični ljudi kao i mi a ne medijske zvijezde. Tako se ljudi identificiraju sa mišljenjem blogera zato jer u njima traže kontrast vijestima koje nam serviraju svakodnevno razni mediji kao što su televizija ili razne tvrtke te korporacije. Na taj način i obični, "mali" ljudi mogu postati putem Interneta neka vrsta medijskih zvijezda i izraziti svoje mišljenje, a do koje mjere to ide govori sama činjenica da se sve češće kao izvor podataka u uobičajenim medijima kao što je televizija, radio ili novine citiraju upravo blogeri koji su prvi iznijeli vijest ili ideju u javnost.

Primjera takvih blogera ima i u hrvatskoj a neki od njih su T-Zombix (http://www.zombix.net/) koji opisuje stanje u hrvatskim telekomunikacijama, Boris Ličina Borja (http://www.borja.org/) koji piše o raznim temama ili Cartmann (http://cartmann.blog.hr/) koji se bavi i piše o investiranju u vrijednosne papire i dionice.

3.3.6. Peer-to-Peer tehnologije

Peer-to-peer tehnologija bazira se na raspodjeli računalnih i mrežnih resursa na mnogo računala umjesto da su isti koncentrirani na manjem broju servera. Peer-to-peer veze uspostavljaju se između računala tako da ona postaju istovremeno i serveri i klijenti. Makar u usporedbi sa resursima kojima raspolaže tipični server i resursima kojima raspolaže korisnikovo računalo – korisnik ima daleko manje tih resursa i u smislu procesorske snage i u smislu raspoloživog protoka podataka putem Interneta, ukoliko se datoteka raspodjeli na više slabijih klijenata postiže se sinergijski učinak i na taj način svaki klijent dobiva na raspolaganje ogromni kapacitet do kojeg može jednostavno pristupiti (a isto tako mogu i drugi korisnici unutar P2P mreže).

Da bi se optimalno iskoristila procesorska snaga i protočnost podataka, svaki klijent vezan je dvosmjernom vezom sa tek nekoliko drugih klijenata koji se nalaze unutar iste mreže. Time se svaki sustav ne opterećuje previše a resursi se ipak raspodjeljuju.

Najraniji sustav peer-to-peer mreža koji se može smatrati takvim bio je Usenet – organizirana mreža servera koji komuniciraju jedni sa drugima i tako razmjenjuju poruke na Usenet mreži. No pojava softwarea koji je postavio peer-to-peer mreže na osobna računala umjesto na servere omogućio je poplavu takvih mreža u smislu u kojem ih danas poznajemo – pojavom programa nazvanog Napster.

Napster je radio na principu da je postojao centralni server koji se pozivao kada je bilo potrebno vršiti pretraživanje. Svaki klijent se prijavljivao na centralni server i tako je server znao kada je netko online i koje datoteke ima dostupne za download. Uspostavljanje veze vršilo se putem servera tako da je server spojio peerove putem njihovih IP adresa nakon čega se uspostavila direktna veza između njih – peer-to-peer.

Radi pravnih posljedica legalnosti datoteka koje su dijeljene došlo je do gašenja Napster mreže ali i razvoja novih vrsta mreža koje razmjenu datoteka nisu ograničavale samo na glazbene MP3 datoteke već na bilo koju vrstu datoteka.

Možemo ih podijeliti na:

• Centralizirane (zahtjevaju server za rad) (npr. Napster)
• Decentralizirane (npr. KaZaa)
• Strukturirane mreže (CAN)
• Nestrukturirane mreže (Gnutella)
• Hibridne mreže (centralizirane i decentralizirane) (GreenTea)

Centralizirane za svoj rad zahtjevaju server, dok decentralizirane ne trebaju – umjesto toga oslanjaju se na susjedne peerove i polako putem njih dolaze do potrebnih podataka ili pretražuju mrežu preko njih.

Razlika između strukturiranih i nestrukturiranih je u tome da kod nestrukturiranih svaki klijent kreće ispočetka na način da se spaja na susjedne peerove te putem njih dolazi do željenih podataka – bilo rezultata pretraživanja, bilo samih podataka koje korisnik želi skinuti. S vremenom svaki klijent izgradi vlastitu bazu peerova preko kojih dolazi brže do željenih podataka. Nedostatak ovakve mreže je da podatak neće uvijek biti vraćen i može biti izgubljen ukoliko na povratnom ili odlaznom putu neki od peerova nestane sa mreže. Ukoliko se radi o manje popularnim datotekama, takve bi mogle biti nedostupne mnogim korisnicima.

Za razliku od njih, strukturirane mreže koriste klijente sa točno preciziranim protokolom koji osigurava da svaki peer nađe optimalan put do peerova koje traži čak i kada se radi o izuzetno rijetkim datotekama.

BitTorrent je primjer vrlo popularne peer-to-peer mreže. Da bi se uspostavila veza, prvi peer treba generirati takozvanu torrent datoteku. Da bi drugi korisnici došli do podataka oni moraju prvo posjedovati torrent datoteku. U njoj se nalaze meta-podaci o izvornoj datoteci, kao što je njezina dužina, naziv, datoteke koje sadrži (ukoliko ih ima više od jedne), te adrese trackera – servera koji vode brigu o uspostavi veze između dva peera prije nego što se ostvari prava peer-to-peer veza. S obzirom na to da tracker može biti nedostupan, s vremenom je razvijen dodatak protokolu koji omogućuje i komunikaciju bez trackera, a također, nakon početnog uspostavljanja veze klijenti mogu nastaviti komunikaciju i bez prisutnosti trackera.

4. Web 2.0

4.1. Osnovne razlike u odnosu na Web 1.0

Kako Web 2.0 nije samo tehnologija koja se koristi već i promjena načina razmišljanja i promjena fokusa na društveni segment weba, tako za pravilnu usporedbu nije dovoljno samo uzeti u obzir tehnološke razlike već i ove ostale. Slijedeća tablica prikazuje razlike upravo na takav način, uzimajući u obzir tehnologiju ali i samu filozofiju Weba 2.0, odnosno, ono što Web 2.0 zapravo predstavlja.

  Tablica 3. Razlike između Weba 2.0 i Weba 1.0 – prikazuje tehnološke razlike te razlike u načinu razmišljanja

4.2. Balon 2.0

4.2.1. Nova ulaganja investitora i budućnost

Česte su usporedbe fenomena Weba 2.0 sa fenomenom koji se dogodio tijekom razvoja Interneta početkom 90-tih. Naravno, radi se o dot.com eksploziji. Mnogi žele naglasiti da se kod Weba 2.0 događa upravo slična stvar. Povodi za takve reakcije svakako su preuzimanja Web 2.0 siteova za ogromne novčane iznose. Jedna od takvih je svakako prodaja YouTube.com Googleu za 1.65 milijardi dolara. Način na koji se Googleu takva investicija isplati je nejasan no kao predvodnik u Webu 2.0 i tvrtka koja zarađuje ogromne godišnje iznose oni si svakako takvo nešto mogu priuštiti.

No, problem je u tome što YouTube je generirao samo gubitke i to svaki mjesec. Postavljanje besplatnih video materijala koji troše ogromnu propusnost podataka nije isplativo bez nekog poslovnog modela koji donosi profit.

Svakako da je opravdano razmišljati o ovakvim usporedbama no ni investitori više nisu toliko naivni pogotovo nakon oporavka od dot.com propasti. No opet, teško je i reći da Web 2.0 predstavlja i Balon 2.0 kako ga često nazivaju.

Web 2.0 bi se mogao opisati i kao svojevrsna revolucija amatera. Web 1.0 izrada stranica bila je komplicirana i uključivala je puno znanja o HTML kodu. 2.0 filozofija to u potpunosti eliminira i donosi već gotova rješenja u obliku softwarea sa kojom se svaki pojedinac željan stvaranja sadržaja može uključiti i brzo ga početi pisati.

Osim toga pojedinci daleko više dolaze do izražaja u odnosu na velike medijske tvrtke. A i kontrola sadržaja je jednostavnija – jednom kada se sadržaj postavi na stranicu moguće ga je lako izmjeniti ili prepraviti za razliku od nekada kada je tvrtka koja je bila vlasnik stranice postala takoreći vlasnik teksta koji je neka treća osoba poslala za postavljanje na njezinu stranicu.

Iz ovoga je vidljivo da Web 2.0 nije nužno uspoređivati sa dot.com propasti i nazivati ga Balonom 2.0. Web 2.0 predstavlja tehnološke i društvene promjene ali kapital i dalje prati ista pravila koja su postojala davno prije weba i ukoliko ne postoji profit investicije će propasti.

Da je ovo prilično točno, dokazuje i činjenica da Google planira uskoro postaviti komercijalne video zapise na YouTube čime bi omogućio priliv kapitala od svoje investicije i time osigurao da Web 2.0 investicija u koju su uložili ne bude samo prazna investicija već i donese određenu dobit u budućnosti – što predstavlja i razlog za investiciju u samom početku.

^ na vrh ^

5. Interakcija putem Weba 2.0

5.1. Web stranice

5.1.1. Blogovi

Osobne web stranice koje predstavljaju nekadašnju varijantu blogova su imale vrlo ograničene ili nikakve mogućnosti interakcije.

S vremenom je osmišljen sustav poznatiji kao guest book (knjiga posjetitelja). Ona je na neki način uvela mogućnost interakcije čitatelja sa autorom sadržaja no još uvijek ne na dovoljnoj razini. Problem je bio u tome što je knjiga posjetitelja bila samo jedna, a osobna stranica se mogla sastojati i od više stranica. Tako bi posjetitelji trebali davati reference na točno određenu stranicu koja bi u međuvremenu mogla već biti i obnovljena.

Pojavom blogova, interakcija se mijenja. Sada svaki unos ima svoj datum, naslov i tekst od kojeg se sastoji. Može sadržavati integrirane slike ili video materijale u sebi. Ali sa gledišta interakcije najznačajnije je da svaki unos ima zasebnu "knjigu posjetitelja" odnosno komentare. Komentari su način na koji posjetitelji mogu dati svoje mišljenje o postu, a autor može i odgovarati na njih. Svaki komentar sadrži ime korisnika, njegovu web stranicu te sam tekst komentara, a ponekad može biti na stotine komentara.

Problem u zadnje vrijeme koji se pojavljuje je pojava spama (neželjenih poruka) koje ometaju interakciju posjetitelja sa autorom bloga. Da bi se to riješilo uvedena je moderacija (odobravanje) komentara od strane autora ili captcha – vizualni simboli koje čovjek može relativno jednostavno prepoznati i pretipkati dok računalo prepoznavanje radi puno teže pa se time može u većini slučajeva u potpunosti eliminirati automatizirani spam. Što se tiče ljudskog spama (reklame osobnih stranica ili vlastitih blogova) – moderacija je za sad najbolji način koji postoji makar ona može postaviti određeno opterećenje na samog autora.

5.1.2. Wiki

Wiki je najbolji primjer zajedničkog uređivanja web stranica odnosno suradnje (collaboration). Interakcija se odvija u tom slučaju sa puno osoba koje zajednički surađuju na projektu kao dobrovoljci.

Prvo je potrebna inicijalna osoba koja će kreirati sadržaj stranice. Nakon nje, ostali mogu vršiti dopune ili izmjene stranice. Na taj način stranica nikada nije zapravo u potpunosti dovršena jer je uvijek moguće nešto dodati, izmjeniti ili prepraviti. Ovisno o tipu stranice izmjena može biti mnogo ili svega nekoliko.

Dok tehnička dokumentacija ne zahtjeva prevelika odstupanja i osim boljih objašnjenja teme ne treba ništa drugo, teme koje su vezane uz ljudske emocije često znaju potaknuti ne samo gomile izmjena nego i burnu raspravu – naravno na javnim wikijima.

A to je ujedno i drugi aspekt interakcije. O svakoj pojedinoj izmjeni moguće je dodatno raspravljati na takozvanoj "talk" stranici (ovisno o softwareu koji pokreće wiki sustav to se može zvati i drugačije). Svaka stranica ima revizije (prethodne verzije) koje se prema potrebi mogu vratiti nazad i postaviti kao trenutno aktualna verzija stranice. Ponekad je potrebno zaključati stranicu od daljnjih izmjena – u tu svrhu moguće je kreirati administratora koji će pojedinu stranicu i zaključati.

Nažalost, i wiki sustav je žrtva spama, pogotovo radi svoje otvorene prirode. To također može biti automatizirani spam ili onaj od strane ljudi (npr. iz komercijalnih interesa). To pravi probleme u daljnoj interakciji urednika wiki stranice. Moguće ga je riješiti na više načina – od captcha sustava do revizija (povratka na prethodnu verziju stranice) ili pomoću administratora koji se brinu da stranica bude čista od spama.

5.1.3. Forumi

Forumi u mnogočemu podsjećaju na komentare od blogova. Razlika je u tome što početni post ne ostavlja autor bloga već bilo koji korisnik foruma i može biti na razne teme (obično unutar okvira glavne teme foruma).

Nakon prve poruke, ostali korisnici mogu dodavati svoje poruke ali samo kao odgovor na početnu poruku. Početna poruka se ne mijenja i označena je autorovim imenom. Na ovaj način na forumima nastaju diskusije na zadanu temu. Osim diskusija, moguće je napraviti i glasanje iz nekoliko ponuđenih opcija.

Automatizirani spam na forumima obično nije problem. S obzirom da postove ne može ostavljati bilo tko već samo prijavljeni korisnici, a putem captcha sustava se obično eliminiraju automatska prijavljivanja, ovaj sustav je relativno dobro zaštićen od takve vrste spama pa samim time i od ometanja komunikacije.

5.2. Automatizirana interakcija

5.2.1. Ciljano oglašavanje – Google Adsense

Interakcija u svijetu Weba 2.0 ne mora biti samo između ljudi – već i između samih web siteova. Najpopularniji primjer ovakve vrste interakcije je Googleov Adsense sustav.

Radi se o sustavu ciljanog oglašavanja koji mnogi koriste za monetizaciju svojih blogova ili portala.

Sustav radi na slijedećem principu:

a)Autor prvo kreira stranicu na koju postavi određenu vrstu sadržaja – na bilo koju temu

b)Nakon prijave u Adsense sustav i odobravanja od strane Googlea, autor dobiva mali komad koda napisan u Javascript programskom jeziku koji treba integrirati unutar HTML koda same stranice

c)Integracijom se site povezuje sa Adsense sustavom koji vrši automatizirano "čitanje" stranice radi utvrđivanja kojom temom se stranica bavi

d)Nakon utvrđivanja teme, Adsense automatski preuzima reklame sa Googleovog servera koje su vezane usko uz temu kojom se site ili blog bavi i prikazuje ih

Postavlja se pitanje - koje koristi donosi ovakav sustav?

Prije svega, omogućuje Googleu da se postavi kao posrednik između puno oglašivača i puno autora na vrlo jednostavan način. Umjesto da se autor sitea bavi traženjem oglašivača koji će prikazivati oglase na njegovoj stranici, dovoljno je da ubaci kod i to se dešava automatski.

Prednosti imaju oglašivači koji se pojavljuju na popularnim siteovima ali i autori koji na taj način monetiziraju svoj rad – naplaćivanjem klikova na reklame ukoliko ih posjetitelj klikne. U praksi sustav nije savršen ali predstavlja jedan od najboljih načina za prosječnog ili malog autora sa relativno nepoznatim siteom da dođe do jakih oglašivača. Oglašivači sa druge strane dobivaju pristup gomili stranica za čije postojanje niti ne znaju ali ipak imaju određenu posjećenost (a samim time i klikove) koji u konačnici oglašivaču donose dodatnu posjećenost.

Google, kao posrednik u tom sustavu također uzima određeni profit za sebe koji se naplaćuje iz džepa oglašivača ali je posredništvo za autora web sitea u potpunosti besplatno. Štoviše, prikaz na Adsense siteovima Google ne naplaćuje ništa dodatno oglašivaču već profit ostvaren od klikova na takvim siteovima dijeli sa autorom sitea.

Ukoliko se cijeli sustav usporedi sa nekadašnjim sustavom traženja pogodnog oglašivača, kontakta sa njime, postavljanja reklama, dodatnog kontakta za obnovu reklama i sličnim, vidi se da ovo ide na ruku i malim i velikim korisnicima, a zahvaljujući Web 2.0 tehnologijama cijeli proces se automatizira i pojednostavljuje – standardiziranjem formata reklama, njihovog oblika i cijena.

5.3. Neki od najpopularnijih Web 2.0 siteova

5.3.1. YouTube

YouTube.com je ne samo najpopularniji Web 2.0 site već je i najpopularniji site uopće. Naime, nakon najvećih tražilica Google, Yahoo i Live prvi web site po posjećenosti koji slijedi je upravo YouTube.

Ovaj site omogućava svojim korisnicima da na njega postave amaterske ili profesionalne video zapise koji se reproduciraju putem flash video tehnologije. Siteom se može surfati putem tagova, vršiti pretraživanje, pregledavati što su drugi korisnici dodali ili pregledavati po kanalima.

 Slika 15.  YouTube.com – najpopularniji Web 2.0 site na svijetu

Jednom nakon što korisnik kreira svoj profil, može uploadati svoje video datoteke koje će automatski biti pretvorene u flash video odgovarajuće razlučivosti i vidljive na web siteu. Uz svaki video moguće je dodijeliti opis i tagove, a drugi korisnici mogu odgovarati bilo komentarima, bilo pomoću video-odgovora (video reply). Radi svoje iznimne popularnosti danas je u vlasništvu Googlea koji ga je preuzeo za nemalu sumu od 1.65 milijardi dolara.

5.3.2. Wikipedia

Kao što sama naslovnica kaže, Wikipedia.org je besplatna online enciklopedija koju svatko može uređivati. Zasniva se na MediaWiki softwareu i omogućuje svakome tko to želi ili čitanje ili unošenje izmjena te dodavanje novih članaka. Posjećenost ove stranice je ogromna a nudi više od 1,820,000 članaka na engleskom i mnogo toga i na drugim jezicima. Na hrvatskom jeziku postoji oko 31000 članaka.

Radi velike količine članaka Wikipedia se u svega nekoliko godina nametnula kao referentni izvor enciklopedijskih podataka i vrlo često linkovi pretraživanja na raznim tražilicama izbacuju upravo tekst koji se nalazi na Wikipediji.

Osim toga, postalo je jasno da ovakav pristup uređivanju ne samo da omogućuje brzu izgradnju velike baze znanja nego je i kvaliteta tog znanja usporediva sa znanjem koje može prikupiti određena grupa enciklopedijskih stručnjaka. Razlika je u tome što Wikipediju pišu amateri – barem u formalnom smislu te riječi, ali mnogi amateri poznavatelji su raznih tematika do njihove srži pa je i sam pojam amatera ovdje diskutabilan. Činjenica je da sama kvaliteta podataka Wikipedije kada se uspoređuje sa "ozbiljnim" enciklopedijama kao što je Britannica je otprilike ista govori više nego dovoljno s time da Britannica sadrži svega mali dio članaka koji su dostupni na Wikipediji.

Wikipedija danas pokreće i nekoliko pod-projekata kao što su Wictionary (online rječnik), Wikinews (vijesti), Wikiversity (virtualno sveučilište) i druge koji zajedno predstavljaju najkompletniju bazu općeg ljudskog znanja poznatu čovječanstvu danas.

5.3.3. Digg

Digg.com je zanimljiv projekt koji se orijentira na vijesti tehnološkog ili popularnog sadržaja sa raznih drugih web siteova. Putem XML sustava, vijesti se prenose na digg.com gdje se na osnovu glasova korisnika polako rangiraju prema popularnosti. Rangovi se stalno izmjenjuju tako da naslovna stranica stalno ima aktualne novosti i članke.

Ukoliko primjerice, neki blog objavi neku informaciju ili vijest koja je značajna za mnoge ljude, oni mogu jednostavnim klikom koji se obično nalazi na dnu takve stranice dodati svoj glas direktno na digg.com čime će vijest dobiti na značaju. Ukoliko puno ljudi ocijeni vijest kao značajnu ona će vrlo brzo isplivati na vrh top liste na digg.com čime će steći još na dodatnoj popularnosti jer mnogi ljudi koji prate digg.com će požuriti na izvorišni web site da vide samu vijest u potpunosti s obzirom da digg.com prikazuje samo naslov i kraći opis a linkom upućuje na web stranicu koja ima potpunu vijest. Ukoliko se to dogodi vijest kao što je ona o nedavnom probijanju HD-DVD zaštite pomoću ključa kojim se može otključati bilo koji HD-DVD medij, onda takva vijest vrlo brzo može izbiti na sam vrh digg.com ljestvice. Nakon nekoliko pokušaja cenzure te vijesti od strane digg.com urednika, jedini rezultat bio je gnjev korisnika Digga, te je vijest opet nekoliko puta isplivala kao prva na ljestvicu ponovo nakon čega su i sami digg.com urednici odlučili ublažiti pravila cenzure.

5.3.4. del.icio.us

Najpoznatiji site za pojam social bookmarkinga je del.icio.us. Kod ovog naziva potrebno je naglasiti da je samo ime takozvani domain-hack odnosno pokušaj da se uz upotrebu standardnih naziva domena na maštovit način primjenom točaka ili povlaka dobije što je moguće ujednačeniji naziv koji više ne liči na uobičajeni naziv.com ili naziv.org već izgleda vizualno drugačije kao jedna riječ. U ovom slučaju korištena je .us vršna (top-level) domena, icio kao domena i del kao pod-domena koje zajedno odvojene točkama tvore jedinstveno ime. Naravno, to nije jedini web site koji koristi takvo formiranje imena.

Social bookmarking je također zanimljiv fenomen i bazira se na tome da se ponekad zanimljivi web siteovi nalaze upravo u bookmark oznakama drugih korisnika. Osim što omogućuje praktično spremanje bookmarka na server čime se oni osiguravaju od gubitka, ukoliko ih podijelite sa drugim korisnicima del.icio.us će moći odrediti popularnost određenog web sitea. Del.icio.us se također bazirana tagovima tako da je bookmarkove moguće pretraživati i putem tagova. Danas je ovaj servis u vlasništvu Yahoo! korporacije.

5.3.5. Flickr

Najpoznatiji predstavnik razmjene fotografija zove se flickr.com. Također u vlasništvu Yahoo! korporacije, omogućuje presnimavanje, upload i razmjenu fotografija sa drugim korisnicima.

Po svojem konceptu, site podsjeća na neku vrstu YouTubea samo za fotografije. Korisnici također mogu ostaviti fotografije, označavati ih tagovima i dodavati uz svaku pojedinu fotografiju komentare. Moguće je pretraživati fotografije po kategoriji, tagu i raznim drugim parametrima. Same fotografije ponekad imaju autorska prava, a ponekad su besplatne – ovisno kako ih je sam autor namijenio.

^ na vrh ^

6. Društveni aspekt Weba 2.0

6.1. Web demokracija

6.1.1. Decentralizacija autoriteta

Već je više puta spomenuto da Web 2.0 nisu samo tehnološke promjene već i način razmišljanja i primjena weba. Dok se nekada razmišljalo samo o čitanju i pasivnom promatranju, danas je naglasak na sudjelovanju i pisanju. Time čitatelji postaju i sami autori. Primjerice, neki portali sa vijestima čak i iskorištavaju taj mentalitet za sebe uvodeći takozvane "građane-novinare".

To je kod Weba 2.0 još izraženije i veliki je naglasak na decentralizaciju autoriteta ali i sadržaja.

Nekadašnji sustav kod kojeg je urednik odabirao proizvod mjeseca ili članak mjeseca kod Weba 2.0 djeluje upravo na obrnut način – sada su čitatelji ti koji su "glavni" i oni sami biraju ono što je dobro.

2005. godina bila je loša za tradicionalno novinarstvo, ali ni slijedeće godine kako stvari stoje ne pokazuju bolje trendove. Radi se o tome da dolazi do pada profita od prodaje novina kao i pada tradicionalnog oglašavanja, ali puno gore od toga za novinarstvo dolazi do gubitka povjerenja u medije.

S obzirom da su blogeri postali jak element u informiranju javnosti pokazalo se da će se i tradicionalni mediji morati transformirati da bi uveli veću demokraciju u informiranje ljudi a Web 2.0 je svakako odigrao značajnu ulogu u cijelom tom procesu.

6.1.2. Dijeljenje i sloboda korištenja

Druga velika promjena koja se dogodila a koju je Web 2.0 dodatno potaknuo bilo je dijeljenje. Sa nekadašnjih centraliziranih serverskih sustava, zatvorenog koda ili zatvorenih ili ograničavajućih licenci, novi sustav daje sve veću demokraciju i slobodu odabira u kojem ne postoji jedno veliko tijelo koje nadzire sve već vijesti dolaze iz svih izvora, a eventualno se prikupljaju na jednom centralnom mjestu – web siteu.

No i sami podaci nalaze se sada na raznim serverima ili su decentralizirani do čega je značajno utjecala pojava BitTorrent protokola kao i ostalih peer-to-peer mreža.

Istovremeno u općoj maniji demokratiziranja sadržaja, znatno je zaživio i otvoreni kod i otvorene licence za korištenje. Tako je danas moguće pronaći software otvorenog koda, fotografije, audio i video materijal, otvorenih licenci za korištenje (pogotovo ako je to korištenje nekomercijalne prirode), pa i samih autorskih djela (knjiga, publikacija) koje je moguće u potpunosti slobodno distribuirati, a neke čak i brandirati i prodavati.

6.2. Suradnja (collaboration)

Web 2.0 omogućio je suradnju ljudi iz raznih dijelova svijeta oko zajedničkih interesa i Wikipedija kao projekt besplatne enciklopedije je možda najbolji primjer za to. Milijuni članaka na Wikipediji sastavljeni su od strane milijuna njezinih korisnika. Makar je udio pojedinca u tome skoro beznačajan, kada se to pomnoži sa velikim brojevima dolazi se do projekta koji zauzima danas masovne proporcije gledano sa informacijske vrijednosti. Wikipedija sadrži kemijske spojeve, gradove, ljude, citate, knjige, tehničku dokumentaciju i gotovo sve drugo što je proizvod ljudskog znanja (općenitog ali i specijaliziranog).

Ovaj trend se prenosi i na druge vrste web siteova, gdje suradnja poprima drugačije oblike – recimo, programeri se mogu udružiti u virtualnu zajednicu gdje će međusobno razmjenjivati ideje o rješavanju izvjesnog matematičkog problema, ili drugi primjer, ljubitelji shoppinga mogu se udružiti na način da iznose informacije o cijenama i dostupnosti određenih artikala i na taj način doprinose drugima, a drugi doprinose njima kroz povratnu ili neku novu informaciju. Sada i ljudi koji su se tek uključili u projekt ne moraju počinjati iz nule već samo nadograđuju na znanje koje se već skupilo iz kolektivne svijesti. Web 2.0 je samo tehnološki dio koji odrađuje osnovu, odnosno on je samo alat koji prije ljudi nisu imali, ali ljudska suradnja je ono što pokreće cijele projekte ili kreira zajednice.

6.3. Open source

Open source se najviše odnosi na programski kod softwarea ali u svojem općenitom značenju podrazumjeva određenu grupu pravila koja promovira slobodan pristup znanju koje je potrebno da bi se proizveo ili dizajnirao određeni proizvod ili dobro.

Najznačajnija je naravno u kontekstu softwarea gdje je danas prihvaćena naveliko. Sa dizajnerskog gledišta, otvaranje standarda ili koda mnogim pojedincima za software čini otprilike isto što i wiki sustav čini za Wikipediju – otvara mogućnost da mnogi pojedinci sa svojim malim doprinosima istovremeno daju doprinos za cijelu open source zajednicu.

Na osnovi open source rješenja niknula su mnoga rješenja koja se danas masovno upotrebljavaju. Jedno od njih značajno za web je svakako Apache web server i PHP programski jezik. Zahvaljujući njima puno je olakšana Web 2.0 revolucija. Naravno, postoje i druga rješenja koja nisu open source – IIS server i ASP/ASPX programski jezik koji su od Microsofta.

Iz ova dva primjera vidljivo je da razne programske komponente koje je moguće koristiti za razvijanje vlastitih programskih rješenja kod ASPX varijanti ne dolaze u obliku otvorenog koda i potrebno ih je dodatno platiti. Ovo je potpuno obrnuto logici kod open sourcea gdje je dostupna prava gomila source code rješenja za najrazličitije probleme i primjene i koji su napisani u PHP-u, obično povezani sa Apache serverom i MySQL bazom podataka.

Zahvaljujući takvom duhu, danas postoje razna Web 2.0 open source rješenja a ovdje će biti istaknuta samo neka od njih. Većina takvih rješenja pisana je upravo u PHP-u.

• Wordpress – najpopularniji software alat za blogere
• Joomla i Drupal – neki od najpopularnijih CMS sustava za razvoj portalskog tipa siteova
• phpBB i SMF – neki od najpopularnijih softwarea za izradu foruma
• MediaWiki i DokuWiki – najpopularniji alati za izradu Wiki tipa siteova

Većina open source Web 2.0 alata ima mogućnosti nadogradnje i upravo tu dolazi do izražaja prava snaga open sourcea. Uz samo kratko pretraživanje moguće je pronaći gomilu dostupnih skinova, pluginova i ostalih dodataka za te alate kojima se oni mogu prilagoditi i personalizirati u potpunosti tvoreći na taj način potpuno jedinstvene siteove kod kojih se niti ne vidi više koji ih software pogoni u pozadini.

6.4. Virtualne zajednice

Ideja da se ljudi povežu u zajednicu putem medija nije nova. Sama pojava masovnih medija zapravo je na neki način povezala ljude u zajednicu – primjerice, lokalne novine povezuju u zajednicu određenu grupu ljudi koji ih čitaju sačinjavajući time jedinstveni entitet – grupu koja se ponaša kao pojedinac.

U svijetu Interneta ideja virtualnih zajednica se samo nadopunjava na osnovnu ideju koja je postojala već prije Interneta – s time da u ovom slučaju pojam virtualno označava da se tu radi o zajednici ljudi koji se ne vide oči u oči ili fizički već postoje u obliku svojih virtualnih identiteta na mreži ili na serveru koji ih okuplja oko zajedničke teme.

Grupa pojedinaca na taj način, raznim vezama postaje jedna homogena masa ljudi koji su okupljeni oko istog cilja ili interesa.

Naravno, Web 2.0 odigrao je svoju ulogu u kreaciji ovakvih zajednica ali da to nije samo Web 2.0 fenomen već ima i širu primjenu pokazuju slijedeći primjeri.

• Usenet – rasprave na specifičnu temu
• Peer-to-peer – virtualna zajednica ljudi koji dijele datoteke
• Wiki – virtualna zajednica ljudi koji prikupljaju znanje
• Forum – slično Usenetu, rasprave na razne teme
• Online dating – traženje partnera online također formira virtualnu zajednicu
• Online gaming – virtualne zajednice igrača određene igre

Naravno to su samo neke od mogućih primjena i Internet je prepun ovakvih zajednica. Web siteovi vrlo često služe kao centralne točke okupljanja dok je Web 2.0 tehnologija to znatno olakšala.

6.5. Social networking

Mrežna zajednica odnosno social network je pojam koji je vrlo česta karakteristika raznih Web 2.0 siteova.

Način na koji je oblikovana zajednica od presudne je važnosti koliko će biti ona od koristi svakom pojedinom članu. U manjim mrežama veze su jače jer se ljudi bolje poznaju, no suprotno logici takve mreže će upravo biti manje korisne ljudima nego velike mreže sa slabim vezama.

To se može objasniti primjerom grupe prijatelja koja ima ograničeni pristup resursima i znanju. No kada se to proširi na puno veću grupu koja formira mrežnu zajednicu, takva zajednica imat će veći pristup novim idejama i veću količinu kolektivnog znanja. Makar će veze između članova biti slabije, ukupna korist biti će veća.

Vrlo slično tome, ukoliko je mrežna zajednica povezana sa drugom, srodnom mrežnom zajednicom one opet tvore jednu još veću zajednicu čime će korist za pojedinca opet biti uvećana, a samim time i vrijednost za zajednicu.

Unutar raznih Web 2.0 siteova, ljudi te okupljaju u takav oblik zajednica što je zanimljivo za analizu načina veza koji se u tom trenutku formiraju. Dok neki pojedinci imaju velik broj veza oko sebe i čine vrlo jaka čvorišta, neki imaju samo nekolicinu veza i služe kao poveznice između dva takva čvora ili u potpunosti prekidaju vezu – no generalno gledajući svaki član u mrežnoj zajednici može se povezati sa bilo kojim drugim njezinim članom.

U kontekstu Interneta, mrežna zajednica je određeni web site koji povezuje ljude određenim poveznicama. U takvoj mreži ljudi mogu kreirati svoju vrstu virtualnih prijatelja čime se stvaraju veze između njih na osnovu bilo koje vrste interesa. Jedan od najboljih primjera Weba 2.0 i takve zajednice je MySpace.com site. On predstavlja ujedno i jedan od najpopularnijih svjetskih siteova (unutar prvih deset siteova).

Članovi MySpacea mogu kreirati svoj profil, svoj blog, povezivati se sa prijateljima, davati preporuke i sudjelovati u raspravama kao i kreirati vlastite forume – praktički predstavlja sve-u-jednom rješenje za povezivanje ljudi u social networking zajednicu.

^ na vrh ^

7. Zaključak

Neupitno je da Web 2.0 nezaustavljivo ide naprijed i da se pojavljuje sve više siteova koji slijede ovaj trend. Programiranje weba uzelo je svoj zamah i baze podataka su široko rasprostranjene na današnjim serverima. S obzirom na to da se brzine veza na Internet povećavaju a sa njima i procesorska snaga, jasno je da će novi web sadržaj imati još više multimedije i interakcije sa njegovim korisnicima. Sa pojačanim resursima, nema više potrebe da se web stranica sprema u klasičnom obliku (radi potreba cachiranja) već u potpunosti može ići u bazu podataka i prenositi se na zahtjev.

A jednom kada se nađe u bazi podataka, omogućeno je lagano pretraživanje, grupiranje, preslagivanje, razmjena i sve druge operacije koje je moguće zamisliti. Nema razloga zašto se to ne bi nastavilo i u budućnosti, pogotovo uz sve veći broj alata koji takve operacije olakšavaju i približavaju "običnim" korisnicima.

Nekad dostupno samo velikim korporacijama a danas i pojedincu, sa razvojem tehnologije i evolucijom ljudskih ideja, moguće je da će se web početi profilirati još više, tvoreći sve specifičnije siteove gdje će samo ljudska mašta predstavljati granicu. Siteovi budućnosti mogli bi biti u potpunosti prilagođeni korisnikovim potrebama, servirati samo informacije koje ga zanimaju, precizno pretraživati i obrađivati korisnikove zahtjeve. Programiranje i umjetna inteligencija će svakako tu odigrati svoju ulogu.

Moguće je zamisliti web na kojemu će:

• Web preglednik trenutno prikazivati rezultate koje će čitatelju biti najzanimljiviji
• Tražilice koja će izbacivati manje rezultata i bolje rezultate – svaki put
• Tržište koje će svaki put pokazivati najbolje proizvode i usluge ali i omogućiti reklamu svega što god poželimo
• Uopće neće biti spama, phishinga ili online prijevara
• Pristup detaljima svih kontakata biti će moguć u bilo koje vrijeme, bez truda uz mogućnost kontakta sa njima ma gdje god se nalazili

Budućnost weba je svijetla i vrlo je vjerojatno da će postojati u određenoj budućnosti trend koji ćemo tada nazivati Web 3.0.

Weba 3.0 kao pojam već je definiran i već se rade analize i predviđanja što bi mogla takva vrsta weba donijeti. Može se sa velikom sigurnošću tvrditi da će uključivati semantički web, preobražaj weba u bazu podataka, primjenu u aplikacijama koje nisu nužno web preglednik, veću primjenu umjetne inteligencije a vjerojatno i trodimenzionalnu interakciju i suradnju.

Semantički web znači da će takav web ne samo biti više prilagođen ljudskim potrebama već će ga i software lakše prepoznavati, grupirati i arhivirati čime će se dobivati precizni rezultati pretraživanja.

Umjetna inteligencija bi mogla omogućiti precizno čitanje stranica na način na koji to radi čovjek ali puno većom brzinom i sa puno više kapaciteta te indeksiranje radi preciznih rezultata pretraživanja na tražilicama. Nesumljivo je da algoritmi pretraživanja na tražilicama napreduju ali i da se web siteovi prilagođavaju više tome da budu lakše dostupni tražilicama što će u konačnici dovesti do boljih rezultata pretrage.

Sva ova prediviđanja zasnovana su na realnim osnovama i smjernicama koje pokazuje današnji web a kao što je bio slučaj u prošlosti, tako će nas i budućnost vjerojatno iznenaditi sa rješenjima koje će možda biti čak i naprednija od ovih predviđanja, a koja će svakako ponovo izmjeniti način na koji gledamo na web i općenito na Internet.

^ na vrh ^

8. LITERATURA

Knjige

1 Bogatstvo Interneta, Željko Panian, Zagreb, "Strijelac" 2000.
2 Tricks Of The Internet Gurus, Philip Baczewski, Billy Barron, Kevin Barron, "Sams Publishing" 1994.
3 Open Sources 2.0: The Continuing Evolution, Chris DiBona, Mark Stone, Danese Cooper, "O'Reilly" 2005.
4 Web 2.0 Strategies And Lessons For Business Leaders, Troy Angrignon, "ChangeThis" 2006.

Časopisi
5 Mreža (časopis za mrežne tehnologije) – broj 6/X - lipanj 2005., broj 6/XI - lipanj 2006.
6 PC-Chip (časopis za računalne tehnologije) - broj 132, svibanj 2006.

Web stranice

http://www.google.com/
http://www.yahoo.com/
http://www.wikipedia.org/
http://www.digg.com/
http://www.myspace.com/
http://www.howstuffworks.com/
http://www.apple.com/
http://www.microsoft.com/
http://www.opensourcecms.com/
http://www.oreillynet.com/pub/a/oreilly/tim/news/2005/09/30/what-is-web-20.html
http://www.youtube.com/
http://del.icio.us/
http://www.paulgraham.com/web20.html
http://www.oreillynet.com/lpt/a/6228
http://www.flickr.com/
http://www.wordpress.org/
http://www.blogger.com/
http://www.joomla.org/
http://www.drupal.org/
http://www.w3.org/

^ na vrh ^

9. Sažetak

Web 2.0 je pojam koji objedinjuje skup tehnologija vezanih uz Internet, World Wide Web i računala. Preduvjeti za razvoj weba bili su pojava pristupačnih, a dovoljno moćnih kućnih računala te Interneta. Web 2.0 je nadogradnja na prvobitni World Wide Web i njemu je prethodio dodatni razvoj Internet preglednika, web tehnologija kao što su Javascript, Flash i serversko programiranje, te sve veća dostupnost brzih – širokopojasnih veza. Osim što je nadogradnja u tehnološkom smislu, to je i nadogradnja u načinu na koji ljudi upotrebljavaju web stranice i Internet – odnosno demokratizacija weba. Korisnici prestaju biti pasivni promatrači i postaju aktivni sudionici, a sve to zahvaljujući mogućnosti interakcije putem raznih tehnologija sa samim serv

erom koji poslužuje stranice sa naglaskom na tehnologije AJAX, XML, Flash i serversko programiranje te uz obilatu upotrebu baza podataka na serverima. Zahvaljujući novim mogućnostima razvijen je niz aplikacija koje se danas smatraju Web 2.0 aplikacijama ili su usko povezane sa njima – a to su razni web servisi, Wiki, blogovi, RSS feed, forumi, peer-to-peer tehnologije i drugo. Web 2.0 je uveo malu revoluciju i u način na koji ljudi komuniciraju putem Interneta, omogućio je razvoj virtualnih zajednica i social networking fenomena sa velikim grupama ljudi. Da će se ovakav trend nastaviti i u budućnosti pokazuju i današnji trendovi kao i razvoj novih web tehnologija.

Ključne riječi: Web 2.0, World Wide Web, Internet, razvoj weba, razvoj Interneta, web tehnologije, serversko programiranje, klijent-server okružje, interakcija putem weba, web servisi, društvene mreže, virtualne zajednice.

Autor:
Zvonko Tešić, dipl.graf.ing.
Zagreb, rujan 2007

Preuzeto uz dozvolu autora. Komercijalna upotreba ovog teksta, komercijalni tisak,
te upotreba u vlastitim autorskim tekstovima zabranjena je bez izričite dozvole autora.